Ako na hranu gledate kao izvor senzacionalnih užitaka, njegujući pri tom svakodnevni duboko romantični odnos sa okusima koji se kreiraju ispod vaših nepca, onda gotovo sa sigurnošću možemo reći da znate što je - Mrvica. Pojavivši se na tržištu sasvim nenametljivo, više kao osobni projekt a manje kao medij, ovaj je neovisan i neodoljivo šarmantan magazin o hrani u vrlo kratkom roku (samo 6 brojeva!) prikupio brojne čitatelje, jednako entuzijastične kada je hrana u pitanju, kao što je to i Željka Klemenčić, idejna začetnica, "mama" Mrvice, koja je oko sebe okupila kreativnu ekipu profesionalaca kojima je jedna i najbitnija stvar zajednička - strast prema hrani.
Mrvica je sa svoja zadnja dva broja, na radost mnogih, otisnuta i u papirnatom izdanju, a kako je do toga došlo, u kojem smjeru će se Mrvica dalje razvijati i u kojoj je fazi hrvatska gastro scena iz medijskog kuta gledanja - osobno nam je objasnila Željka.
Koja je filozofija Mrvice, kako je išla priča od ideje do razvoja?
Smatram da je Mrvica jedini hrvatski neovisni i multimedijalni food magazin. Volim reći da je to magazin o hrani za ljude kojima je hrana više od hrane. Dakle, Mrvica nije još jedna slikovnica s receptima. Dapače, u prošlom, šestom broju Mrvice prvi put nismo objavili niti jedan klasični recept. Naglasak je na dobrim pričama, ljudima i porukama. Mrvica je angažirana, promovira ideje održivog razvoja, osviještene konzumacije, čuvanja svega što je zbilja dobro i autentično, ima čvrsta uvjerenja. Prije otprilke sedam mjeseci pokrenuli smo web stranicu www.mrvica.hr, a brzo nakon toga na istoj smo adresi lansirali i online magazin Mrvica, oživljen s nešto multimedije. Svaki broj donosi i nekoliko "lagano punkerskih" video klipova snimljenih u gerilskim uvjetima, mahom iz ruke na terenu. S obzirom da smo potpuno neovisni radimo ono što nas zabavlja. Publika je jako dobro reagirala na naš pristup, stekli smo vojsku lojalnih fanova, i priča se zakotrljala.
Što se prelomilo u Vama da ste napustili posao novinara i pokrenuli vlastiti projekt za koji kažete da je neovisan, neprilagođen i ne služi ničijim interesima?
Mrvicu sam, s malim timom najbližih suradnika (nas pet, šest) stvorila iz čiste potrebe - jer na tržištu, unatoč hiperprodukciji emisija i tiskovina o hrani, nisam nalazila baš ništa za sebe. Podjednako se užasavam sladunjavog populističkog pristupa i uštogljenog snoberaja. Ni minutu neću gledati niti jednu emisiju o hrani u kojoj me maltretiraju sponzori koji u svaki kadar žele ugurati svoje hrenovke i juhe iz vrećice, tvrdeći da je sve to dobro, zdravo i domaće. Mrvica je za ljude slične meni, Mrvica je food rock'n'roll. Nisam ja napustila posao novinara, ja sam se samo osamostalila, jer sam željela raspolagati svojim vremenom i raditi bez zadrške. Ako želim živjeti ono o čemu pišem ne mogu dane provoditi zatvorena u redakciji. Ako želim uzgojiti svoju ciklu i imati vremena napraviti svoj ajvar teško ću to pomiriti s redakcijskim ritmom. Trebalo je odabrati - živjeti ili maštati o tome.
Kako je došlo do toga da se Mrvica otisne u tiskovne vode i kako ste zadovoljni reakcijama ljudi?
Bez obzira što su se prva četiri broja Mrvice mogla potpuno besplatno listati online, čitatelji su nam se stalno javljali i tražili tiskano izdanje. Premda nam to nije bio plan, peti smo broj Mrvice zbog njih otisnuli i na papiru u seriji od 1.000 komada. Radi se svojevrsnom kolekcionarskom primjerku za fanove koji vole magazine držati u rukama, a koji se prodaje se isključivo putem pretplate na našem webu. Naša je baza i dalje - digitalno izdanje, koje će uskoro krenuti u pretplatu jer drukčije nećemo moći opstati. Mislimo da je do sada publika imala prilike shvatiti tko smo, kako radimo i što promoviramo. Ali proizvodnja sadržaja ove kvalitete košta.
Tko je zaslužan za odlične fotografije i kako izgleda jedno tipično snimanje hrane za Mrvicu?
Mrvicu sada čini već cijeli tim vrhunskih fotografa. Na početku je gotovo cijeli broj sama snimala moja prijateljica Maja Danica Pečanić (koja je i sada nekako dežurna), no kasnije su stigli i drugi suradnici, kojima se sviđalo to što radimo pa su se željeli pridružiti ili doprinijeti. Dobro smo se ekipirali, pa tako danas recimo imamo i stalnu suradnicu u Ljubljani. Jako sam ponosna na Mrvičine fotografe! Snimanja su onakva kakva snimanja hrane moraju biti - komplicirana, ali opuštena i jako zabavna. Treba prvo naći i kupiti prave namirnice, onda se kuha, servira, traži pravo svjetlo i kadar, a na kraju svega se sjedne, jede i razgovara. Sve to traži puno vremena i energije, prečica nema. U svaku je fotografiju ugrađeno mnogo truda. Sve naše fotografije su autorske, nema stocka ni reciklaže. Nema fejkanja.
Što mislite o domaćim enogastro medijima i kako objašnjavate ogroman porast popularnosti food blogera? Koliko će to utjecati na budući razvoj gastro scene i medija?
Pokretanjem Mrvice rekla sam što mislim o domaćim medijima. Mislim da nemaš pravo kritizirati ako ne ponudiš alternativu. Food blogerima raste popularnost jer postoji zainteresirana publika u potrazi za sadržajima te vrste.Hrana je moćna, uzbudljiva tema jer zanima ogroman broj ljudi, svakodnevna je, sveprisutna. Postoji gomila zaljubljenika koji negdje nešto zanimljivo proizvode - kuhaju, peku, pišu ili fotografiraju. Ali sama činjenica da postoje neće bitno utjecati na razvoj scene ili medija. Ista je priča i s Mrvicom. Da bi proizveo nešto ozbiljno, moraš se tome sasvim posvetiti - to znači da od toga moraš moći živjeti. I eto nas opet kod naplate sadržaja. Mislim da je situacija jasna. Nakon što su mediji zbog bjesomučne rasprodaje sadržaja oglašivačima izgubili svaku relevantnost i vjerodostajnost, otvorila se nova prilika za neovisne. Na nama je da proizvodimo sadržaj za koji mislimo da vrijedi, a na publici je da odluči hoće li to platiti i podržati. Mislim da je to poštena matematika.
Kako biste opisali navike Hrvata po pitanju hrane, kupovanja namirnica i njihove kuhinje?
Ne bih generalizirala pa komentirala kupovne navike Hrvata. Jedni kupuju najjeftinije zato što moraju, drugi kupuju sve što im padne po ruku jer im nije stalo i ne razmišljaju. Mene zanimaju strastveni jedači, osviješteni konzumenti, koji svjesno odabiru, brinu o porijeklu hrane. Oni su naša publika, i mislim da je takvih sve više, bez obzira na ekonomsku situaciju.
Koje je Vaše mišljenje o domaćoj restoranskoj ponudi?
Ni restoransku scenu ne bih ocjenjivala paušalno i površno - to je jedna ozbiljna i složena tema. Ugostitelji se bore za opstanak i nastojim razumjeti većinu problema s kojima se susreću, birokratskih i svih drugih. Ali mnogo je tu podvaljivanja, ide se linijom manjeg otpora, kupuje se najjeftinija namirnica u hipermarketu pa prodaje pod domaćom. Meni najviše nedostaju mjesta koja bi nudila jednostavnu, svježu domaću kuhinju. Kod nas je sve ili pečenjara ili restoran u kojem se očekuje da jedeš osam slijedova s osam različitih vrsta vina. A mene zapravo zanima baš ono između. Jednostavno, nepretenciozno mjesto koje će nuditi par dnevnih jela koja će uvijek biti jako dobra, jednostavna, ali uzbudljiva.
Možete izdvojiti neko mjesto koje biste preporučili našim čitateljima?
Kada je u pitanju omjer cijene i kvalitete, bez razmišljanja uvijek kažem Batelina, kultna konoba u Banjolama.
U nedavnom intervjuu, jedan je hrvatski chef za Mrvicu je rekao da je odlična, ali da ne njeguje dovoljno autohtonu kuhinju. Što biste mu poručili?
Tko god misli da Mrvica ne njeguje dovoljno autohtonu kuhinju ima drukčiji pogleda na autohtonu kuhinju od nas. Sve što mi objavljujemo je autohtono i autentično - to je svakodnevna hrana s kojom smo odrasli i s kojom živimo. Pripremljena je od domaćih namirnica malih proizvođača, na način prilagođen zaposlenom čovjeku. Ne zanima me folkloran pogled na tzv. autohtona hrvatska jela. To je razlog zbog čega u našem videu o salenjacima svira neki "masni" rock'n'roll. Tako su ti salenjaci po receptu moje bake postali dio mog današnjeg života. Mijesila sam i čvarkače, radili smo svoje kobasice, kuhali hladetinu... Ali ne želimo biti KUD i naslikavati se u nošnjama. To je staromodan pogled na stvari. Suvremena hrvatska kuhinja je sve s čime smo odrasli na način na koji to danas živimo.
Pročitajte druge intervjue:
Čovjek koji živi čokoladu
Tomislav Škunca o food stylingu
Mesna religija braće Čučković
