Često se u našim krajevima za nadjev koristi meso, što se u susjednoj BiH smatra jedinim ispravnim nositeljem ovog naziva - ako se pita puni sirom, onda je sirnica, zeljem - zeljanica, krumpirom - krumpiruša... Pa ako u Sarajevu ili Zenici naivno naručite burek s mesom ili sirom, riskirate da vas prodavač/ica upozori kako kod njih postoji samo jedan burek, a taj ne može biti ni sa sirom, ni s kivijem ni kurkumom, nego isključivo s mesom. I ljudi su tamo dosta osjetljivi na to, što je njihovo apsolutno pravo.
No, tu nastaje problem, jer burek nije bosanskohercegovačko jelo, nego potiče iz srednje Azije, a za njegovo se stvaranje „okrivljuju“ Turci. Burek kod njih dolazi u više varijanti, a kroz stoljeća se širio i modificirao u velikom broju zemalja, Italiji, Litvi, Poljskoj... I koliko zemalja – toliko recepata i punjenja, kao i imena. I zato se u Hrvatskoj, u tadašnjoj SFRJ, već preko pedeset godina jede par vrsta bureka, od kojih su najpopularniji oni s mesom, sirom i jabukama. Dakle, jelo sa svojim imenom i prezimenom, debljeg tijesta i ponekad s dodatkom svinjetine, dakle, slično, ali ipak drugačije od onog koje se radi u susjedstvu.
Kao jači burekofil, koji je ljubav prema istom, masnom i slasnom otkrio krajem sedamdesetih kad se tati nije dalo kuhati, a mama bi nas nedjeljom izbacila na zrak i plac, tako da sam na ovo zasitno i ne pretjerano zdravo jelo navučen već dulji niz godina. Guranje u buregdžinicama na placu uz visoke stolove, plastične izrezbarene tanjure, tetu koja majstorski i ekspresno reže burek “za ovdje” nekim čudnim nožem u obliku kutomjera, šećer u rinfuzi, peć, toplina, dim...
Tata me u početku držao na bureku sa sirom, jer je opravdano sumnjao da se u onaj s mesom stavlja svašta, pa sam jedva dočekao prve izlaske u disko, Jabuku ili Lapidarij, kada bi se uvijek sačuvao koji dinar za burek na Autobusnom ili ispred Glavnog kolodvora. Higijena je bila na razini sirotišta u Kinshasi, ekipa kao iz lošeg filma s kraja šezdesetih, ali nakon pet piva - nije bilo bolje uspavanke.
Burek s mesom na kolodvorima je godinama spašavao pankere od mamurluka, prijateljice noći od ljubljenja, vojnike od smrzavanja, putnike namjernike od gladi... a onda su kao po komandi maknuli obje buregdžinice mog djetinjstva. Nikolovski je s Autobusnog otišao podno Dolca, a za sudbu vlasnika i radnika iz limenke s Glavnog Kolodvora se nikad nije saznalo. Kuloari šapću o Braci iz Noćne more, ali to su samo priče... Bureke su zamijenili hamburgeri, njih pak nadjačali ćevapi, pojavili su se sandwich barovi i pizza cutovi. Mogli ste jesti kad i što ste htjeli, a bureci su gotovo pali u zaborav. Moj desetogodišnjak tako danas uopće ne razumije što znači „valjati bureke“, a velike kompanije su nas počele napadati s industrijskim burecima, suhim, malim i punjenjima koji ne bi zadovoljili hromog vrapca. Pa si sve mislim, kako bi bilo organizirati jednu burekijadu, natjecanje u spremanju autohtonih bureka od strane majstora koji se još ne daju? Zvati Faruka iz Daruvara, ljude s Čiova, iz Splita, Rijeke, Osijeka – uostalom, nabrojite grad u kojem niste barem vidjeli buregdžinicu, ili pekaru koja ga nema u ponudi, po vlastitom receptu! I zašto bismo dopuštali da ljudi hejtaju ono što mi volimo jest, i naučili smo da se tako zove, samo zato jer oni slično jelo nazivaju drugim imenom? Pa napraviti međunarodno natjecanje „Hip hip hurek, živio nam burek!“.
Čemu postavljati granice, kad je gastronomija toliko divna da ih lakoćom može rušiti i omogućiti nam da uživamo u novim okusima? Uglavnom, nemojte biti burek-hejteri, niti učiti ljude da zovu burek na ovaj ili onaj način. Uživajte u njihovim okusima i mirisima, ma kakvo im bilo ime, a nama na facebook stranicu gastro.24sata.hr-a pošaljite recenziju ili barem sliku gdje ste jeli najbolji burek u životu. I, naravno, slažete li se s činjenicom da su Mira, Dolac i Piterija Ivo – trenutno najbolje burečne destinacije u Zagrebu.
Ljubi vas bureklover Ribafish – burek u škole!
