Dugogodišnji novinar, ratni reporter i humanitarac Željko Garmaz, nakon dvije godine pisanja bloga Vinske priče, odučio je crtice iz svijeta vina objaviti u knjizi istoimenog naziva, koja iz tiska izlazi 8. studenog. Željko Garmaz kao svoje dvije najveće strasti navodi vino i Afriku. O Africi je, sa svojom suprugom, već pisao u knjizi Naš čo'ek u Africi, s kojom je uspio prikupiti 200 tisuća eura za izgradnju srednje škole u Ruandi, a sada s istim zanosom predstavlja još neispričanu priču o vinarima i tajnama njihovih vina.
U blogu Vinske priče redovito donosite osvrte na vinare i njihove proizvode, festivale vina... Što će se od toga naći u tiskanom izdanju?
U ukoričenim Vinskim pričama naći će se većina tekstova koje sam pisao na blogu. Upravo u tom "zbijanju redova", odnosno mogućnosti da se, konačno, na jednom mjestu nađu informacije o većini hrvatskih, ali i vinara iz susjedstva, i jest smisao knjige. Naime, kad god sam se htio informirati o nekom vinaru, priznajem da sam bio na velikim mukama. Informacije su bile raštrkane, ako ih je uopće i bilo.
Kojim ste se kriterijima vodili kod odabira portreta vinara?
Zanimljivost. I vinska priča koju vinar nudi uz svoje kapljice. Znate, Andro Tomić je to jednom lijepo rekao: Za prodati dobro vino, moraš ga napraviti vrhunski. A za prodati ga iznad 100 kuna, to vino mora imati svoju priču. Hvala Bogu, Hrvatska je prebogata vinskim pričama i, vjerojatno, da nisam naprasno stao i odlučio 145 vinskih priča ukoričiti u knjigu, pisanje bloga bi trajalo još godinama.
Da li su Vinske priče zamišljene kao vodič za ljubitelje vina ili više kao insajderski pogled u svijet hrvatskih i regionalnih vinara?
Svaka rečenica napisana o bilo kojem vinaru ili njegovom vinu je svojevrsni vodič za ljubitelje vina. No, mene je zanimalo malo zagrebati ispod površine i saznati tko su ti ljudi čijim vinima se divimo i u njima uživamo. Onda shvatite da su i vinari ljudi od krvi i mesa te da ne postoji jedinstveni kalup po kojemu su oni napravljeni. Štoviše, usudio bih se reći da je rijetko koji posao tako raznolik po karakteru i osobinama ljudi kao što je vinarstvo. U tom kontekstu, moje Vinske priče su, de facto, vodič u privatni život i strasti hrvatskih i regionalnih vinara.
U najavi knjige tvrdite da nudite odgovore na mnoga zanimljiva pitanja poput 'Koja se vina reklamiraju jedino na sajmovima erotike?' ili 'Tko je najpopularniji vinar koji uopće ne pije vino?' Hoćete li nam otkriti o kojim se vinima i vinaru radi?
Iskreno, prepustit ću svima koje zanimaju vina da sami pronađu odgovore na ta pitanja. Kao što će u knjizi moći otkriti zašto je Mihalj Gerštmajer stariji jedini VIP vinar u Hrvatskoj ili koja je najveća baranjska afrodizijačka tajna, zatim čija vina krasi posveta Jean Luc Picarda iz Zvjezdanih staza, tko je hrvatska šaptačica vinima, a u kojoj hrvatskoj školi je koncentracija alkohola u zraku veća od jednog promila pa čak i čiji rose je žene toliko obarao s nogu da ga je morao nazvati Casanova?
Nakon rada na knjizi zasigurno imate bolji uvid u cjelokupnu scenu u Hrvatskoj. Možemo li biti ponosni na naše vinare i vina i da li ispunjavamo naš enološki potencijal?
Apsolutno! Možemo i moramo biti ponosni na naše vinare i vina. Meni smetaju priče o nedostatnim količinama bez kojih se ne možemo značajnije probiti na svjetsko tržište. Hrvatska treba biti jedna velika boutiqe vinarija za koju se zna da je kvalitetna. Meni su draže priče o, primjerice, uvrštavanju Matoševićeve Albe Antique u degustacijski menu Fat Ducka u Velikoj Britaniji nego podatak o izvozu naših vina u Kinu ili Rusiju. Hrvatska ima razvijen turizam koji može "progutati" sve što proizvedemo. Uostalom, lijepo je rekao Frano Miloš, kojem kroz vinariju godišnje prođe desetak tisuća gostiju: "Zahvaljujući turizmu ne moram tragati po svijetu za svojim kupcima. Na svjetsko tržište izašao sam – na kućnom pragu!"
Dugo godina ste radili kao ratni reporter, kako ste se nakon tog stresnog posla snašli u mirnim vodama vina i enologije?
Vjerojatno su se mnogi moji prijatelji začudili saznavši da sam se posvetio vinima, jer nikada, suprotno navadama mojih kolega, nisam u takvim situacijama prakticirao niti kap alkohola. Neki su me i zadirkivali, jer osim kave i coca cole nisam znao za drugo piće. Danas bih rekao da ni veliki Robert Parker do svojeg prvog odlaska u Francusku nije pio ništa drugo osim coca cole. Nakon ratova na Balkanu i Sierra Leoneu prestao sam s ratnim reporterstvom, upoznao pivo te svijetom tražio miris hmelja i ječma. U vinske podrume usisao me sada, nažalost, pokojni Julius Stipetić iz Iloka, čiji mi je polusuhi rajnski rizling bio pravo otkrivenje. Sada mogu ustvrditi da mi je samo žao što vino nisam otkrio ranije.
Lajtmotiv vašeg bloga je 'vinsko odrastanje uz neprekidnu ljubav prema Africi'. Da li su te dvije ljubavi spojive, odnosno kakva su vina na Crnom kontinentu?
Problem je kad se te dvije strasti spoje pa kad vina počnete tražiti gdje, u normalnim okolnostima, ne bi vam palo na pamet pomisliti da ih ima. Ali je zato ludilo kad uspijete pronaći vinograd i vinariju na Ekvatoru na nadmorskoj visini od 2.000 metara ili u tanzanijskom bušu u pustinjskoj klimi. U Tunisu, pak, nedaleko Hamameta postoji vinarija koju, kao jedina u arapskom svijetu, drži žena. U Etiopiji je doživljaj vidjeti pionirske uvjete u kojima rijetki entuzijasti rade te svoje "vinske sokiće". A u Ugandi sam pronašao časne sestre koje su, uz pomoć enologa iz Južne Afrike, počele proizvoditi slatki shiraz iz vlastitih nasada za potrebe svojih liturgija. No, to su usamljene priče iz rubrike "Off the beaten track"! Vinska Afrika je realno samo – Južna Afrika.
Kakvi su vam planovi za budućnost? Afrika? Nova knjiga?
Kad sam se zaljubio u Afriku, a kasnije upoznao i svoju suprugu, ključno pitanje mi je bilo kako ću približiti ženu Africi. I uspio sam. Možda i previše, jer ona je postala ta koja određuje kada i gdje idemo. Čak i uvjetima visoke trudnoće supruga Maja hoće da Novu godinu provedemo u selu u Ruandi za koje smo posebno vezani. Maja hoće da djeca iz sela vide njezin trbuh, premda u našem braku trenutno ja izgledam bitno trudniji. Naime, tijekom prošloga boravka u travnju u selu Kivumu Maja je provela opsežno anketiranje seoske djece o njihovim svakodnevnim sklonostima i na temelju njihovih odgovora namjerava napraviti veliki leksikon. To još jedan naš veliki potez u približavanju afričke priče Hrvatima. Nakon knjige Naš čo'ek u Africi naša priča ne staje, leksikon će biti logičan nastavak.Blog Vinske priče možete pratiti na zeljko-vinskeprice.blogspot.com, a novu knjigu Željka Garmaza možete naručiti na facebook stranici Vinskih priča.
