U njemu su dvije boce. Na jednoj piše Henri Jayer, a na drugoj Domaine de la Romanée-Conti. Pod prvom je cijena 1800 eura, a pod drugom 5000. Gledam te boce, šutim i mislim si svoje. Prilazi mi vlasnik vinoteke i pita, smješkajući se, može li pomoći?
Pa može li vino vrijediti toliko? - odgovaram protupitanjem.
Dragi gospodine, nijedno vino ne vrijedi više od 100 eura. Sve ostalo je marketing – kaže čovjek.
Bio je to moj prvi susret s Burgundijom, puno je godina od tada prošlo, no riječ je ipak o regiji koja daje najbolja crna vina na svijetu pa svaki posjet dobro pamtim.
S imenima Henri Jayer i Domaine de la Romanée-Conti susrećem se povremeno, a posljednji susret, doduše virtualni, bio je prije neki dan kad je Wine Searcher, najveća internetska tražilica vina, objavio listu 50 najskupljih vina svijeta.
Prvo vino na listi bilo je Henri Jayer Richebourg (to je ime položaja) s istaknutom prosječnom cijenom svih godišta koja se nude širom svijeta od oko 105.000 kuna za butelju, drugo Domaine de la Romanée-Conti i to iz vinograda Romanée-Conti (imaju ih oni još šest - jedan je i na Richebourg), čija je prosječna cijena 92.000 kuna.
Promijenio se, dakle, odnos cijena vina iz ove dvije vinarije. Prvenstveno zato što je Henri Jayer 2006. umro. Razbolio se 2001. i to je bila posljednja berba koju je sam napravio. Vinariju je preuzeo godinu poslije preuzeo brat pa na vinima od tad piše George Jayer par Henri Jayer. I zna George posao, to je vino 13. na listi najskupljih s prosječnom cijenom od 26.500 kuna, ali nema karizmu legendarnog brata.
Dio razloga za iznimno visoku cijenu Henrijevih vina je u činjenici da je na godinu proizvodio samo 3500 butelja, a jasno je da utječe i to što je najmlađem vinu Henrija Jayera danas 14 godina. A onaj vinograd na Richebourgu nikad nije ni bio njegov. Koristio ga je od 1946. do 1987. pa tog vina nema mlađeg od 28 godina.
Vinograd Romanée-Conti, pak, najslavniji je na svijetu. Ima samo 1,8 hektara, što se kod nas smatra nedovoljnom površinom da bi obitelj mogla živjeti od vina. Suvlasnici Aubert de Villaine i Henri-Frédéric Roch mogu živjeti od 5400 butelja na godinu koliko u prosjeku proizvedu iz svake berbe. To je najčišći, najplemenitiji i najintenzivniji crni pinot na svijetu, čija boca iz recentnog, a ne obavezno dobrog godišta, stoji 40-ak tisuća kuna.
Poprilično se umnožila realna cijena dobrog vina vinotekara s početka priče, no treba znati da burgundijski marketing traje stoljećima i to nisu glupe televizijske reklame, nego usmena predaja koju se ne može platiti. Skoku cijena burgundijskih vina pomogao je i nedavni veliki preokret u svjetskoj vinskoj kritici. Englezi, predvođeni slavnom Jancis Robinson, veliki obožavatelji ovog velikog "B" na istoku Francuske, postali su utjecajniji od američkih učenika Roberta M. Parkera, najvećeg promotora zapadnofrancuskog "B", vina iz okolice Bordeauxa na atlantskoj obali. Usporedno su burgundijska vina cijenom preskočila bordoška.
Nebeskim se vinima bavimo u ovoj pripremi za upis na Akademiju vina Bakhova sina, pa ostanimo još malo u raju: najskuplje bijelo vino je Egon Müller-Scharzhof Scharzhofberger Riesling Trockenbeerenauslese, slatki rajski, pardon, rajnski rizling s obala njemačke rijeke Mosel na četvrtom mjestu s prosječnom cijenom cijele butelje, iako se ova vina uglavnom pune u bočice od 0,375 litara, malo iznad 40.000 kuna.
Teško se s ovog akademskog uživanja u Picassu ili Munchu spustiti na razinu prosječnog brucoša, ali svi smo mi jako sretni kad otkrijemo dobro vino za 30 ili manje kuna. A ima ih. Odlične ocjene i kritike redovito osvaja iločka obiteljska vinarija Buhač čija graševina stoji 25, a ružićasto vino 30 kuna. Ipak, nedostižno povoljno je odlično španjolsko bijelo vino Candidato 2013. od lokalne sorte viura.
Ako su i ta vina dobra, a jesu, treba li piti skuplja? Treba. Zašto? Zato što su bolja. Uvijek? Gotovo uvijek. A je li vino za 60 kuna dva puta bolje od onog za trideset? Tu nema matematike i ne može se izračunati, ali moglo bi se reći da je. A ono za 300 kuna je li deset puta bolje? E to sigurno nije. Pa zašto ga onda ljudi plaćaju deset puta više? Zato što mogu!
Zato što mogu! U te je tri riječi sažeta sva mudrost cijena. Da mogu, uz crveno srednje pečeno meso bih stalno pio Aleph, bordošku mješavinu Alena Bibicha iz Plastova kraj Skradina koji stoji oko 1500 kuna i vjerojatno je najskuplje hrvatsko vino ne računajući arhivska. Kad mogu, a povremeno mogu, veselo popijem Boškinac Borisa Šuljića s Paga, također finu kombinaciju cabernet sauvignona i merlota za 250 kuna. Uživam i u Castellu Festigia, istom sortnom miksu porečke Lagune kojem je cijena oko 70 kuna. A ima i jeftinijih, a dobrih crnjaka.
Ako se možete složiti s ovakvim pitanjima i odgovorima na prijamnom, dragi brucoši na prvoj godini Akademije vina Bakhova sina sljedeći petak čitajte o staklu, o bocama i čašama, o okvirima kakve dobra vina zaslužuju, ali i zašto ih trebaju.
