Do prije pet godina znali smo svakoga kupca poimence. Sad nam ljudi znaju stajati u redu na ulazu u dvorište, a prije blagdana čak i koji metar dalje - govori Danijel dok se stariji brat Dejan na blagajni obračunava s neumornim kupcima. Mama Jadranka baš nosi svježe kroštule, a “pater familias” Gligorije strpljivo puni kobasice. Rock’n’roll brothers u struci krvi, znoja i kulinarske umjetnosti nastavili su obiteljski posao i vode biznis na način na koji ljudi rade u inozemstvu. Tata Gligorije, koji je utemeljio mesnicu još 1989., tad nije mogao ni sanjati da će godinama kasnije njegovi sinovi s instagramskog prozorčića voditi publiku u samo mjesto zbivanja - Viškovo iznad Rijeke.
Svoju mesnu religiju Čučkovići demonstriraju urnebesnim fotografijama kojima privlače zaljubljenike u dobre komade mesa, a nadajmo se i neke nove klince koji će poželjeti krenuti njihovim stopama, jer dobrih mesara u Hrvatskoj kronično nedostaje.
Mesarski “celebovi”, koji se takvima ne osjećaju, žive svoj posao bez mistificiranja. Vode se politikom “od štale do stola” te kupuju vrhunska goveda i svinje od seljaka na području Vrbovca, Čazme i Kloštar Ivanića. Iako bi mogli proširiti biznis, ne odustaju od kvalitete i bez kompromisa joj daju prednost u odnosu na količinu. Svaku kobasicu rade ručno, a završni “touch” daju prirodnim dimom i prirodnim zrenjem u kontroliranim uvjetima.
- Braću Čučkoviće prvi sam put ugledala prije nekih sedam godina na Facebooku. Bila je to fotografija - zanimljiv portret mlađeg brata Danijela i janjeće glave, čini mi se. Mnogi bi tu fotografiju smatrali uznemirujućom, ali nama je, u tadašnjoj redakciji, bilo potpuno jasno da si zafrkanciju na taj način može dopustiti samo netko tko ozbiljno radi svoj posao. Mesarski, mislim, ali dobro im ide i s društvenim mrežama. Uglavnom, tad smo poslali dopisnika iz Rijeke k njima i objavili prvu priču, a suradnja se nastavila u još nekoliko navrata. Uvijek su zanimljivi i zabavni, svojevrsni ‘luđaci’ u pozitivnom smislu, a svakako se od njih može puno naučiti – kaže Mila Batinica, bivša urednica portala Gastro.hr i magazina Dobra hrana, a danas vlasnica uspješne agencije za promidžbu Đumbir i med, koja, kao i poznata braća, ima sreću raditi ono u čemu najviše uživa.
- Naravno, žao mi je što ne mogu njihove proizvode kupovati redovno u Zagrebu. Pojavljuju se povremeno u nekim restoranima ili na eventima pa je to prilika da ih uhvatim, a i nekoliko puta sam uspjela nabaviti njihove kobasice i svinjska rebarca. Blago Riječanima, to je sve što mogu reći – dodaje Mila.
“Odem po meso, dođem kući veseo” jedna je od krilatica koje poznaju oni koji se s Čučkovićima druže ili surađuju.
- Sjećam se kako smo jednom prilikom na povratku iz Zagreba stali pozdraviti Čučkoviće, a ostali smo skoro cijeli dan uz roštilj i njihove vrhunske rezove mesa. Kad smo nastavili dalje, objasnili su nam kojim putem ćemo najbrže stići kući, ali trebalo nam je barem sat vremena da se dokopamo obilaznice. Muški ponos ne treba navigaciju, koju smo na kraju ipak morali upaliti – smije se Bruno Trapan, istarski vinar, koji u Šišanu nedaleko od Pule ima podrum u koji rado dolaze ljubitelji vrhunske kapljice.
- Čučkovići su toliko dobri u tome što rade jer vjeruju u svoj ‘posao’, u koji ulažu puno ljubavi. Baš kao kod vinarstva i vina, rad s mesom je vrsta umjetnosti koja bez strasti prema osnovnoj namirnici jednostavno ide u domenu prosječnost, što definitivno nije njihov slučaj – dodaje Trapan.
Osim što su mesari, Čučkovići su dobri susjedi. Zato im se kupci i vraćaju. Objasnit će vam što je milanski rez, kako pripremiti flam, kamo s telećim nogama a kamo s jezikom.
- Jedna gospođa nam se potužila kako joj je inače naše meso super, ali da nam hamburgeri imaju okus po plastici. Razmišljao sam što je moglo krivo ispasti pa sam je pitao je li maknula ambalažu. Došli smo do zaključka da je definitivno bolje bez plastike – smije se Danijel.
- Općenito je poznato da treba imati poznatog mehaničara, liječnika i pravnika, ali u tu kategoriju definitivno treba utrpati i legende iz Viškova, braću Čučković. Osim što smo im uletjeli isprobati samo jednu fiorentinu i ostali pet sati sa šest kila mesa s roštilja uz prepričavanje gomile nogometnih utakmica, jedna mi se sitnica duboko urezala u pamćenje. Naime, mušterija je došla po meso i rekla samo ovo: ‘Stari, žena mi je nešto bolesna, što da skuham njoj i maloj?’ A Dejan je samo pogledao u vitrinu, izvadio komad mesa i rekao: ‘Ovo stavi u hladnu vodu, ne diraj sat vremena, onda dodaj povrća i nakon pola sata ugasi. Ima da sve troje plešete navečer!’ Uglavnom, to je mesar kakvog želite imati na svojoj strani, deep respect! – prisjeća se Domagoj Jakopović Ribafish, urednik portala Gastro.hr, pivski sommelier i neumorni “gastrodetektiv”.
Čučkovići su uvijek spremni za ‘svinjarije’, što je namirisao i Marko Palfi - masterchef, koji je zanat pekao u Prascu, Terbotzu, slovenskom JB-u, kao i u londonskom restoranu The Ledbury, koji je u to vrijeme bio 14. na listi 50 najboljih svjetskih restorana... a potom se “dogodila” Mundoaka. Za vrhunski tulum – Svinjariju, event koji je Palfi priredio u Čakovcu kako bi promovirao domaći craft cider Buzdovan, nedostajao im je samo Igor Gudac da bi se pojavila čarolija - a ostalo je povijest. Četiri mušketira “rasturila” su međimursku Mundoaku gurmanskom večerom koja će se još dugo pamtiti.
- Cider se povezuje s jabukom, jabukovačom, pa tako i sa svinjom. Tražio sam nekoga tko je tu najjači pa sam se sjetio Igora Gudca, koji se specijalizirao za razne ‘proizvode’ od svinjskih glava; između ostalih i fenomenalan desert. Do tada s braćom Čučković nisam imao nikakav kontakt. Pratili smo ih na ‘fejsu’, oni nas, lajkali smo jedni druge i osjećali neku poveznicu i sličnu energiju. Predložio sam Dejanu druženje u Mundoaki, gdje bi svaki napravio nekoliko jela koja će se komplementirati s jabukovačom.
Dejan je na to iz topa rekao: ‘Mi to moramo napraviti’ – otkriva Palfi dodajući kako su odmah kliknuli.
Sva trojica su strastveni radnici koji puno vremena provode u kuhinji s ljudima koji su im obitelj – ili poput obitelji.
- Čučkovići su pripremili fantastičnu terrinu, porchettu koja je bila perfektno začinjena, savršeno našpagirana. To su stvari koje pravi i ozbiljni mesari, kakvih je izuzetno malo u Hrvatskoj, rade bolje od kuhara. Tu su oni doma. Nego kaj reći?! Strpali smo 60 ljudi u restoran u koji stane 40. Interes je bio ogroman. Izbacili smo sedam tanjura, a Čučkovići su za ‘neka se nađe’ donijeli i lonac kiselog zelja sa svinjskim repićima. Sve se poklopilo savršeno, a iz Mundoake su izlazili sretni i veseli ljudi. Sutradan sam imao takvu upalu mišića… Kad njih dvojica krenu u interakciju, ne možeš se prestati smijati. Imaju odličan smisao za humor. Uspostavili smo sjajan odnos, prijateljstvo na prvu – kak’ bi se reklo, pobratimili smo se. Kaj reći – to je strast. Kad radiš s tolikom ljubavi, uspjeh ti je neizbježan – otkriva Marko Palfi i dodaje kako Dejan i Danijel u mesnici naprave štimung kakvog nema nigdje drugdje. - Kako drukčije objasniti da u selu iznad Rijeke na stotine ljudi kupuju njihove proizvode? Osim toga, izuzetno široko poimaju mesarstvo. Tehnički su potkovani, razumiju životinje u najsitnije detalje. Znaju ispandlati meso i savršeno precizno povaditi svaki mišić. Kao chefu, žao mi je što nemam u susjedstvu takve mesare. Čučkovići u Rijeci ne rade s restoranima jer nemaju vremena. No suradnja chefa s takvim mesarima vodi velikim stvarima. Priča se o artisan mesnicama - no Čučkovići to doista i rade. Svaka čast i drugima, ima još strastvenih mesara kod nas koji se trude, ali nitko nije na takvoj razini. Kad nešto voliš, nije se teško educirati, a oni se neprestano usavršavaju i nisu strano tijelo u našem eno-gastro svijetu. Integrirali su se i shvatili da moraju imati širi pristup poslu. Možemo se nadati da će odgojiti mlade mesare kojima će usaditi strast i volju jer našoj gastronomiji uz puno drugih stvari treba i sto mesnica Čučković po cijeloj Hrvatskoj da u suradnji sa chefovima podignemo kvalitetu hrane - tvrdi poznati kuhar objašnjavajući kako je u korelacijama chef-mesar često konflikt zbog disbalansa između onoga što bi chefovi htjeli i onoga što mesari znaju napraviti.
- Kad mesar može popratiti ono što je chefu u glavi, događa se čarolija. To sam vidio u Londonu i znam da to radi. Tamo kad uđete u mesnicu, imate osjećaj da ste ušli u cvjećarnicu ili butik. Sve je našpagirano, uljepšano, začinjeno - nema posla, meso je spremno za termičku obradu. U Zagrebu imam izvrsnog mesara s kojim radim na takvom pristupu, a ne da mi uđe u restoran pedeset kila mesa na koje moram potrošiti pet sati da bude spremno za pripremu. - dodaje Palfi.
- O mesnici Čučković prve informacije pokupio sam na Facebooku. Dio zajedničkih FB-prijatelja referirao se na izvrsne odležane odreske i mesne prerađevine male artisan mesnice iznad Rijeke. U nekom trenutku stisnuo sam famozni ‘friends’ na njihovoj stranici, dobio ‘frends’ natrag i tako je krenulo pomalo voajersko upoznavanje s braćom i The Mesnicom - prisjeća se Siniša Švec, radijski voditelj, jedan od osnivača Yammat FM-a i veliki gurman, koji je “pao” na čučkovićevski smisao za humor.
- Ono što je bilo i ostalo zaštitni znak njihovih postova bile su izvrsne fotke i duhoviti tekstovi. Kako ni meni nisu strane fotografije hrane i nešto drukčiji potpisi pod njih, izmjenjivali su se lajkovi i tako smo se pomalo voajerski, pomalo sramežljivo ‘gledali’ preko FB-a. Više iz znatiželje nego iz stvarne potrebe za mesom, tijekom jednog od izleta u Istru odlučio sam proviriti u taj mali hvaljeni obrt. Subota popodne, a u mesnici gužva ko u kladionici kad igra njihova NK Rijeka. Uđem, stanem u red, čekam pristojno, malo provirujem iza leđa gladnih ispred mene da pohvatam ponudu. Mesnica uredna, uređena sa stilom i drukčije od uobičajenog, te mislim u sebi: ‘Ako netko toliko drži do obične mesnice, sigurno radi dobre stvari jer se na svakom centimetru prepoznaje ljubav prema poslu’. Znači, niti se mi stvarno poznajemo niti se mislim pozivati na Facebook-prijateljstvo, šutim i stojim, čekam svoj red. U nekom trenutku Dejan podigne glavu, pogleda me i uz osmijeh vikne prema prostoriji iza: ‘Majkooo, dođi vidjeti tko nam je došao!’ Moju zbunjenost prekida njihova mama osmijehom i riječima dobrodošlice. Došla je mama Jadranka, kasnije i tata Gligorije, krenulo je upoznavanje, fotografiranje i opća radost obostranog upoznavanja. Kupci u čudu, a mi se ponašamo kao da se znamo oduvijek a ne tek površno preko interneta. Bilo je ljudski toplo, baš onako kakvi su oni ljudi. Osjećaj kao da si pronašao izgubljenu obitelj, prijatelje koje znaš desetljećima a ne mjesec dana preko društvene mreže. Taj prvi osjećaj iznimnog prijateljstva i dobrodošlice kasnije je samo produbljen kroz razgovore, druženja i zajednička uživanja u njihovim steakovima, kobasicama, panceti, lardu, buđoli i posebno meni izvrsnim debrecinkama.
- Obitelj Čučković moji su prijatelji. Skromni, vrijedni i zaljubljeni u svoj posao, ‘čuvari mesnog pečata’, mesari meka srca i nepogrešive ruke, alfa i omega svoga zanata, no prije svega dobri ljudi otvorena srca - otkriva Siniša Peh i dodaje: 'I zato jedva čekam da, citiram, nastavimo mljackati zajedno, bez srama'
