Iako kod nas još uvijek nije toliko poznata, dimljena paprika prema nekim zapisima, postoji već stoljećima. Naime, dobri stari Kolumbo, putujući svijetom i otkrivajući nove odlične stvari, između ostalog, otkrio je i dimljenu papriku. OK, nije ju otkrio u smislu da je ona njegov izum, već tako da je kušao papriku od koje se proizvodi dimljena paprika na jednom od putovanja i odlučio ju ponijeti sa sobom u Španjolsku.
No, kako paprika koju je on donio nije zapravo bila dimljena, već samo ono što prethodi dimljenoj paprici, domišljati svećenici iz samostana u Cáceresu, kojima je Kolumbo poklonio papričice, odlučili su iste i posaditi. I kako je sve to sjajno funkcioniralo, počeli su dijeliti sjemenke ove divne biljčice po ostalim samostanima u drugim regijama. Tako su papričice došle i do samostana Yuste, u regiji La Vera (po kojoj današnja dimljena paprika i nosi ime, koje je zaštićeno - Pimentón de la Vera) a svećenici iz tog samostana su ih opet dijelili dalje stanovnicima regije. I tu je počela priča s dimljenom paprikom.
Naime, regija Murcia, u koju je istim putem došla ova mala biljka, uzgajala je papričice, ali ih je, prvi put u povijesti, odlučila i sušiti te samljeti u prah. Za to su naravno čuli i stanovnici iz regije La Vera, no, nisu bili takve sreće kao ovi iz Murcije, gdje je tijekom cijele godine temperatura dosta ugodna (ljeti redovito prelazi 40 stupnjeva, a zimi je oko 12 stupnjeva) i mogli su sušiti papričice na zraku, dok je u regiji La Vera, jesen, kada se papričice uglavnom beru, dosta vlažna i ne mogu ih sušiti na zraku. Ali, dosjetili su se nečeg sjajnog! Sušenja papričica na dimu! Poput suhog mesa! Počeli su sušiti papričice na prirodnom dimu hrastovog drveta, koji im i daje tu divnu, drvenastu aromu. I tako je polako, ali sigurno, krenula proizvodnja dimljene paprike. Tako već u kasnom 17. i početku 18. stoljeća, imamo pravu, veliku proizvodnju dimljene paprike koja nije stala do danas. Dapače, samo postaje sve bolja i bolja.
Dimljena paprika dolazi u tri stupnja jačine - slatka (dulce), srednje slatka - gorko/slatka (agridulce) te ljuta (picante). Od slatke je najbolje krenuti kada prvi put upoznajete dimljenu papriku, zato što je najblaža okusom i mirisom, ali opet dovoljno intenzivna da zavolite taj specifičan miris i aromu dimljene paprike. Odlično se slaže s jelima od ribe, juhama - poput variva (primjerice poriluk), te rižom. Gorko/slatka, ili agridulce, najbolja je za pripremu umaka i marinada za meso te se koristi za pripremu poznate španjolske kobasice Chorizo. Blago je ljutog okusa i svojim divnim dimljenim mirisom, obogatit će svako jelo. Treća vrsta dimljene paprike, picante, svojim mirisom i ljutinom, obogatit će gotovo svako jelo koje možete pripremiti ljuto. Naravno, ako to volite. Mi predlažemo da s ovom vrstom dimljene paprike napravite gulaš ili paprikaš i zauvijek promijenite okus onoga na što smo inače navikli kod ovih jela, dodavši im taj specifičan miris dima i drveta.
Kako točno nastaje ovaj sjajan začin? Naravno, sve kreće od sadnje, koja počinje već sredinom zime. Kasnije, u svibnju, kada male biljčice već lijepo narastu u staklenicima, sele se, odnosno, presađuju, na polja, gdje dočekuju svoj puni rast. Sasvim sazrijevši, u listopadu i studenom se beru, i to ručno, zato što su vrlo male i teško ih je brati drugačije (strojem). Odmah nakon branja, papričice se odvoze u sušione, gdje se, na dimu od hrastovine, suše otprilike 15 dana. Cijeli postupak sušenja se također odvija ručno jer se papričice slažu i okreću tijekom sušenja. Nakon sušenja, papričice se čiste od koštica i peteljki te se melju na mlinu napravljenom od granita, dok ne budu savršeno samljevene. Potom se spremaju u hladna spremišta gdje se čuvaju čime se zadržavaju okus, miris i intenzivna crvena boja dimljene crvene paprike.
Preostaje vam još samo probati ovaj začin predivnog okusa, mirisa i intenzivne crvene boje.
