Budilica je opet zazvonila u neko ne-doba, istrgnula me iz naručja Vedrana Ćorluke i natjerala na suočavanje sa svakodnevicom. A moja svakodnevica u posljednja tri tjedna izgleda ovako: buđenje u navedeno ne-doba, taksiranje ćaleta u vrijeme najveće špice od jednog do drugog kraja grada na fizikalne terapije s odnedavno dodanom uslugom hihotavog očijukanja s terapeutkinjama koje opako šteti mom želucu.

Prvi povratak kući. Slijedi nagovaranje bubanog zamorca da prožvače antibiotik i proguta sredstvo protiv bolova, no nakon pola sata neuspjeha primjenjujem metodu zbog koje uskoro očekujem PETA-ine prosvjednike pod prozorom. Tu je i moj najdraži koji je započeo novi posao od kuće i treba mu moja podrška, razumijevanje, ljubav i ručak.

A tom bonkuloviću ne možeš uvaliti sendvič ili juhu iz vrećice. A ne. Bacam komad mesa na tavu, gulim krumpire, perem salatu. I tek tada odlazim na posao. Na njemu budućim gastarbajterima objašnjavam primjenu konjunktiva pluskvamperfekta u situacijama kada nešto nisi napravio u prošlosti, a htio si, ili jesi, pa ti je sada žao. I sve sa smiješkom, elanom i strpljenjem. Drugi povratak kući. Veš, suđe, zamorac, domaće zadaće, krevet.

No, jedan dan sam zastala i zapitala se: A što je sa mnom? Kada će doći vrijeme za mene? Kada ću naći mjesto samo za sebe? I našla sam ga jednog utorka na zagrebačkoj Trešnjevci u hladu čempresa Caffe Bara X. Tamo ne trešti glazba od koje ne čuješ ni vlastite misli. Tamo te ne ometa poslijepodnevna gradska vreva. Tamo možeš popiti dobar hrvatski craft.

I upravo sam tamo našla Waitapu, što na maorski znači „sveta voda“. A ova voda je začinjena hmeljem i sladom, puštena da uz pomoć kvasca dovrije u lagani blonde ale, i sve pod majstorskim vodstvom međimurske pivovare Lepi Dečki. Već samim pogledom uranjam u njegove zlatne dubine i upijam suptilne krušne arome prožete tek tračkom citrusa. Isti okusi blago miluju svaki moj ukusni pupoljak i poručuju mi kako život nije tako gorak (IBU tek majušnih 14 jedinica), ali ni pretjerano sladak. Idealno nenametljiv i zbog toga pitak i osvježavajuć.

I ne primijetih da mi je čaša već prazna, a glava i dalje bistra (ABV smiješnih 4,1%). A silno želim još koju minutu posvetiti samo sebi i zaboraviti što me idući dan čeka. Stoga podižem čašu prema konobaru, a on, kao da mi čita misli, sa smiješkom još jednom zagrabi iz međimurskog izvora.