Kada nam je, prije par mjeseci, u zimskom Zagrebu pod ruke i nepce sasvim slučajno došla A'gupka (vrhunsko vino vinarije Bovin iz Makedonije) oduševljenje je bilo na vrhuncu. Osebujan i pun okus A'gupke odmah nas je prenio na neko toplije i sunčanije mjesto, mjesto poput Makedonije.

Odluka je pala, moramo na izvor odakle potječe ovo fenomenalno vino, a usput ćemo provjeriti je li tamo stvarno „vječno sunce sja“, kako već godinama, raskopčane košulje, tvrdi Dado Topić.

Večer uz A'gupku je čisti dokaz da se nekada uz vino donose i najbolje odluke. Izlijećem iz ureda na parkiralište gdje je uz naše prijevozno sredstvo okupljena moja mala, ali probrana skupina vinskih ljubitelja. Osmijeh je sam izašao na lice kada sam ugledao moćni, uglancani crni Mercedes-Benz obasjan suncem. „Pada“ red fotografija za uspomenu, red gemišta za osvježenje i put može početi. (Vozač je naravno pio Lipički Studenac, poštujemo zakone.)

Produženi vikend počeo je u Beogradu

Prva postaja je Beograd, glavni grad Srbije, udaljen 396 kilometara. Put bivšim autoputom „Bratstva i jedinstva“ je proletio, zapravo, možda i nije, ali V-klasom put ni ne osjetiš. Dapače, kako smo odugovlačili s potragom smještaja (dio ekipe je htio rezervirati preko interneta, a dio potražiti nešto u centru), čak je pao i prijedlog da spavamo u Mercedesu, jer je preudoban. :)

Večernji su sati i treba izaći vidjeti što Beograd nudi. Pizzeria Bucko, u blizini Skadarlije, nije pizzeria, već jedan prozor u zidu iz kojeg izlaze ukusni trokuti pizze s raznim prilozima. Ne znam peče li `Bucko` sam pizze unutra, postoji li uopće `Bucko` i stane li `Bucko` zapravo u taj prozor, ali onaj koji je ispekao moju, zna svoj posao. Preporuka je parče pizze s goveđom salatom. Iako je goveđa salata zapravo namaz s mesom, parče je genijalnog okusa i nekim čudom odmah nestane iz ruku.

Nakon hrane uslijedila je Cetinjska ulica, okupljalište alternativne scene Beograda. `Cool` mjesto gdje smo uz zvuke bluesa ispratili dan.

Znam da je običaj da u stranoj zemlji isprobavaš njihove specijalitete, ali mi smo ovo jutro odlučili ne riskirati i osigurati si sigurnu injekciju energije koja će nam trebati za dan ispred nas. Na stol se vade PIK proizvodi, Kulen, Rustika salama... i nepca su jako zadovoljna.

U blizini je hotel Moskva, poznato mjesto u Beogradu gdje se ispija kava i promatra beogradska verzija naše „subotnje špice“. U hotelu građenom u stilu ruske secesije sjedimo na istoj terasi na kojoj su sjedili i Albert Einstein, Indira Ghandi, Brad Pitt, Robert De Niro i mnoge druge svjetske zvijezde te promatramo ušminkane šetače. Ne znam što je gospodin Einstein pio, ali mi smo uz kavu dodali i rakiju, red šljivovice i viljamovke, čisto da osiguramo da nam dan dobro počne.

Stvarno ne znam zašto, ali Beograđanke su nam se puno više svidjele od njihovih sugrađana.

Od Beograda do Skoplja

Najbolji dio 435 kilometara dugog puta od Beograda do Skoplja nisu razne Jagodine i Paraćini, ni povremeni bljeskovi lijepog krajolika, već činjenica da put prolazi tik uz Leskovac. Oni koji vole roštilj vole i Leskovac.

Sam grad Leskovac je balon kaosa i nije nas oduševio, ali kada smo se probili do Etno Brvnare Groš, nismo požalili. Prvo smo bili sretni što nikoga nismo pregazili u tom prometnom košmaru, a drugo zbog hrane koja je božanstvena. U rustikalnoj atmosferi uz potok redali su se ćevapi, kobasice, uštipci i tako dalje u nizu kao Leskovačkim vozom. Nije se bilo lagano odvojiti od ovoga mjesta jer poslije ovakve hrane želiš se samo negdje ugodno zavaliti i smješkati, ali Skoplje je čekalo.

Nedugo potom ugledali smo je. Makedonska zastava ponosno se vijorila iznad granice, uz zlatno-crveni zalazak sunca.
Nismo mogli pogoditi bolji trenutak i naravno da smo ga morali proslaviti. Nazdravili smo bijelim vinom i Lipičkim Studencem, jer ako nas pitate, gemišt nije gemišt ako nije s Lipičkim.

Skoplje je naša baza za iduće dvije noći. Glavni grad Sjeverne Makedonije i grad velikih suprotnosti. U jednom trenu maloljetni Rom na semaforu pere prozore od automobila i zvirka prema kabini da vidi vadimo li novce, u drugom izbijamo na pompozni centralni trg na kojem se ponosno „kočoperi“ kip Aleksandra Makedonskog visok 22 metara, u trećem prolazimo boemskom ulicom punom restorana i cike veselih, dobrostojećih ljudi, a ispred restorana vidimo mališana od desetak godina s balonima i cigaretom u ustima. Na drugom semaforu nismo imali sitnih novaca pa smo sami oprali stakla.

Prije nekoliko godina, prilikom posjete ovom gradu dojam je bio isti, sada je samo dodano još masivnih kipova koji predstavljaju ličnosti iz povijesti. Vrhunac su tri ogromna gusarska broda koja su odmah pored centralnog trga usidrena na rijeci Vardar koja prolazi središtem grada. Nikada nisam Makedonce povezivao s gusarima, ali tko sam ja da im sudim.

Zadnja postaja dana je restoran Skopski Merak. U Meraku se dobro jede, fino pije, a bome se veselo i provodi. U opuštenoj atmosferi, kroz salu, prolaze tamburaši koji predstavljaju pravi jukebox i čini se da nema pjesme koju ne poznaju, bar ne ako za glazbalo zatakneš pokoji makedonski denar. Uz vina vinarije Kamnik, te sljedove salata, kruha sa sirom, mesa s roštilja i ispod peke, atmosfera se zagrijavala.

Posebna preporuka je bajadera, meso sa svinjskog rebra koje se peklo sedam sati te punjeni svinjski odrezak sa sirom i gljivama. Naravno, nikako nemojte zaboraviti gravče na tavče.

Ljudi se dižu sa stolica, ruke se isprepliću, pale se cigarete i kreće zabava. Ekipa je šarolika, a cijela sala pjeva u jedan glas. Redaju se starogradske, hrvatske, srpske i domaće pjesme. Olivere, Makedonci te definitivno nisu zaboravili! Čaše imaju tendenciju da ispadaju iz ruku, no tu pristojni konobari odmah uskaču i bez problema čine da se zabava nastavi dugo u noć. U vinoljupcima imamo i dva umjetnika pa su pali i prigodni portreti koji su oduševili osoblje (bez brige, nisu mutni).

Jutro je došlo prebrzo i definitivno je bilo mutno. U glavi još bubnjaju tamburaši, ali vječno sunce Makedonije zove na ustajanje. Danas nema izlike, vinarije nas čekaju.

Vinarija Bovin - A'gupkin dom

Bovin je prva makedonska privatna vinarija, osnovana 1998. od braće Kirila i Gjorgija Bogevskog. Priča kaže da ljudi tada nisu vjerovali u njihov uspjeh (nisu imala iskustva s vinima), ali bratska upornost im se isplatila. Tadašnju proizvodnju od 250.000 boca su digli do današnjeg kapaciteta od 1,5 milijuna boca. I nama je drago da su braća ustrajala u svom naumu, ali o tome nešto kasnije.

Domaćin Zoran nas vodi kroz pomno uređivanu vinariju, ukrašenu zanimljivim detaljima poput namještaja izrađenog od starih bačvi za vino, sve do prostorije za kušanje. Zoran detaljno opisuje svako vino, a mi još ornije degustiramo. Čuje se samo zveckanje čaša i poneki uzvik oduševljenja.

Krećemo s klasičnom kolekcijom i Chardonnayem, slijede Alexandar pa Daron iz Superior linije, Dissan barique iz Premium linije, i tako sve do najljepšeg trenutka posjete.

Dok se iz zvučnika širi glas Franka Sinatre koji pjeva My Way, konobar otvara istoimenu bocu iz unikatne linije Bovin vinarije, a bogat okus ovog crnog vina nas oduševljava i postajemo zahvalni što su braća Bogevski vjerovali u sebe i stvorili ovakva vrhunska vina. Zoran objašnjava da su braća ovo vino namjerno nazvali My Way jer su ustrajali u svom naumu i na svom putu unatoč sumnji okoline.

Teško bi nas netko odvojio od Bovina da ne moramo krenuti dalje u istraživanje.

Sljedeća postaja: Vinarija Tikveš

Tikveš je vinarija stara 134 godine, i vodeća je vinarija u jugoistočnoj Europi s godišnjom proizvodnjom od oko 12 milijuna litara vrhunskih vina.

U Hrvatskoj je vinarija bila najpoznatija po etiketi T'ga za jug i vinima za mase, međutim stvari se mijenjaju i vinarija proizvodi vrhunska vina koja osvajaju nagrade i oduševljavaju stručne žirije diljem svijeta. Primjerice, Robert Parker, jedan od najpoznatijih svjetskih kritičara vina, je vino Bela voda berba 2010. ocijenio s 94 boda, a berbu 2011. s 95 bodova, te je tako ovo crno terroirsko vino uvrstio među najbolja i najvrjednija vina svijeta.

Treba spomenuti i Barovo Crveno, berba 2015, vino koje je ocijenjeno s visokih 97 bodova i osvojilo je Platinum nagradu na Decanteru, što ga trenutno čini jedinim suhim crvenim vinom koje je ikada dobilo tako visoku ocjenu u regiji. Tikveš vina godišnje osvajaju preko 60 nagrada na svjetskim natjecanjima.

Pod brendom Tikveš su Tikveš vinarija i od nedavno Tikveš Chateaux & Domaines gdje se proizvode premium vina ove vinarije. To su posjedi i male vinarije koje se nalaze na izuzetnim lokacijama Domaine Bela Voda, Domaine Barovo, Domaine Lepovo i od nedavno Châteaux de Gourdon u južnoj Rhoni u Francuskoj. Na spomenutim makedonskim posjedima uzgajaju se domaće i internacionalne sorte poput vranca, temjanike, viogniera, sauvignona, chardonnayja, pinot noira, merlota…

Lepovo je sretan spoj škrtog tla i specifične mikroklime gdje se na 250 m nadmorske visine spaja mediteranska i kontinentalna klima što omogućava uzgoj vinskog grožđa vrhunske kvalitete. Karakteristična je to klima s toplim i dugim danima te kratkim i toplim noćima u periodu od lipnja do studenog kada grožđe dobiva svoju punu zrelost. Bitan utjecaj ima i prohladni povjetarac koji puše dolinom rijeke Vardar i donosi dašak svježine u toku toplih ljetnjih noći, te istovremeno pomaže da grožđe zadrži potrebne prirodne kiseline, a loza bude u dobrom zdravstvenom stanju bez upotrebe kemikalija.

Usred prekrasnih vinograda smjestila se šarmantna vinarija Domaine Lepovo, pokraj koje nas čekaju Kire Petrov, Aleksandar Ristovski i Zvonko Herceg, naši ljubazni domaćini i vodiči kroz blaga Tikveš vinarije. Prezentiraju etikete Domaine Lepova, od Chardonnayja, Pinot Noira do Grand Cuvee-a. Vrhunski je doživljaj ispijati ova bogata, puna vina na samom izvoru gdje nastaju, uz poglede na nasade vinograda i ispod toplog popodnevnog sunca.

Slijedi obilazak centralnog kompleksa vinarije Tikveš. Prostrano zdanje čija urednost, kompleksnost i veličina izazivaju divljenje. Pazi se na svaki detalj i kontinuirano se modernizira. Spuštamo se u podzemlje ispod kompleksa gdje nakon razgledavanja prostorije arhivskih vina slijedi degustacija i večera. Ljubaznošću domaćina odlučili su nas ugostiti u posebnom salonu gdje su u njihovim vinima i kuhinji uživale velike svjetske i regionalne zvijezde. Šarmantan prostor s velikim masivnim stolom i kaminom koji zovu na uživanje. Slijede delicije poput juhe od bundeve, soma sa žara, svinjskog karea u umacima koje se redaju ispred nas dok Kire prezentira svako vino koje su nepogrešivo sljubili uz hranu.

Makedonska vina su vina s visokim postotkom alkohola, stoga razgovor teče sam od sebe, a vrijeme leti uz užitak za sva osjetila i ugodnu zabavu s domaćinima. Na kraju večere je zaključak da je vinarija Tikveš nešto posebno i must see za sve koji se nađu u ovoj zemlji, a dok se ne nađete u toj prilici kušajte djelić svega toga u njihovim vinima.

Razmišljam da dam otkaz i vječno živim ovako, ali kao što rekoh makedonska vina su jaka pa bi valjalo pričekati jutro za ovakve odluke. Vraćamo se u Skoplje iskoristiti zadnju večer i preostala tri i pol atoma snage.

Zatvorili smo krug ručkom u Beogradu

Nedjelja je. Vozimo se prema domovini, a skopska noć je ostavila propuh u našim džepovima. Naš Mercedes je krasno vozilo, ali i ono treba gorivo. Srećom imamo Mastercard koji rješava sve što se novcem može riješiti pa i ovu sitnicu.

Na povratku je obavezna postaja Beograd da provjerimo naš zaključak s početka puta kako su Beograđanke prekrasne žene. Ručamo u Beton Hali uz pogled na Savu i šetalište pored nje. Bacam kratak pogled prema ekipi i vidim puno otvorenih usta bez ispuštenog glasa. Naš prethodni zaključak je potvrđen. Navodno Beograđanke tvrde da mi Hrvati „mnogo lepo pričamo“, ali to ćemo provjeriti neki drugi put.

Prelazimo Bajakovo i dok V-klasa kao od šale jede kilometre, sažimamo dojmove s puta. Nedjelja se prebrzo prikrala i grozomorni ponedjeljak već viri iza ugla, ali sretni smo, a pomalo i debeli nakon ova tri dana. Makedonija je krasna zemlja srdačnih ljudi i ukusnih vina. Ne znam je li ovdje stvarno sunce vječno sja, ali ova tri dana svakako jest.

Hvala A'gupki na ovom putovanju, vratit ćemo se sigurno, a do tog trenutka uživat ćemo u makedonskim vinima na domaćem terenu u Zagrebu.

Sponzorirani članak