Do Kobarida nam je dobrim autom i po sunčanom vremenu trebalo oko četiri i pol sata vožnje jer smo uletjeli u skijaški vikend, a inače se po barba Googletu dođe za nekih tri i pol. Pa vi pričajte da je Slovenija mala... Pored bistre, ledene i prekrasne rijeke Soče, duboko u brdima i s pogledom na planinčuge u daljini, Kobarid je savršen za šetnju, biciklizam, kajakaše, šetače, zmajare, padobrance, jedriličare i logično je da je za sve te turiste bilo bitno imati i konkretno utočište gdje će uz rakijicu, čašu vina ili kriglu piva te konkretnog obroka doći sebi nakon opijanja prirodom.
 

No, do pred dvije godine, lokalna krčma nije uspjela zadovoljiti potrebe lokalaca i gostiju, i u taj je prostor ušao Valter Kramar, suprug najbolje kuharice svijeta za 2017. godinu, Ane Roš, žilav, zgodan, elegantan i metropolitski lik koji je uložio u uređenje interijera, nove ljude, svoje pivo, vrhunske namirnice i najbolju recepturu starinskih, težačkih jela.

Valter je najveći promotor i obožavatelj organskih vina, obožavatelj lokalnih sireva i odnedavno suvlasnik craft pivovare FEO, i stalno na putu između dvije Hiše, Franko i Polonka. Zadatak je bio - ponuditi lokalnim i turistima tradicionalnu domaću hranu i piće isključivo od domaćih namirnica po povoljnim cijenama i u obilnim porcijama. Uz Valtera, tu su i suvlasnici Hiše Polonke te pivovare, Amadej Kofol i Simon Konavec.

Dakle, Kobarid, popularan zbog smještaja jer Talijani hrle u obližnji casino (Italija nema legalizirano kockanje), malen i prekrasan u svom zbijenom centru s prevelikom crkvom, okružen milimetarski podšišanim poljima i livadama, u svom najužem centru ima starinsku birtiju, i iza prvog ugla štrumpfovski plavu kuću na kojoj piše Hiša Polonka. Ne znate jeste li u 1939. ili 2019. godini, ništa ne odaje napise i tračeve da smo u jednom od najposjećenijih i najbolje ocijenjenih lokala u Deželi. Ne razumijemo zašto u unutrašnjosti ima svega tridesetak ljudi (rekli su da je uvijek krcato), ali su nam onda rekli da su u biti danas - zatvoreni. Dakle, mora biti jako veselo kad je špica!

Ulazimo, pogled puca na malen uredan šank s pet točionika. Na njemu su craft piva iz njihove pivovare, malo boca žestice i ništa pretjerano od vina, svega sedam naslova... Ali kakvih... Straga su još tri prostorije, svaka za petnaestak ljudi, pušenje je zabranjeno... Na zidovima tek pokoja slika starog Kobarida, ali i ozbiljna posveta lokalnom pjesniku, čije slike i stihove zovu na čitanje i razmišljanje. Sa zvučnika rock and roll, Pink Floydi, Led Zeppelini, dakle, potpuno nadrealno.

Raspitujem se tko je čovjek, i saznajem da je u bogatoj karijeri među ostalima pisao tekstove i za moj omiljeni Buldožer, pa sve dobiva još bolju notu, pogotovo kad na stol dođe svih pet piva u testerima od deci i pol. Lijepo je biti pivskim sommelierom ponekad. Dobro, uvijek!

Razmišljamo što bismo uzeli od predjela, na meniju koji se mijenja sezonski i po potrebi kad neki lovac donese svježe namirnice, nude se kućne bruskete, tolminski sirevi, srneća pašteta na kućnom pecivu, dnevna maneštra, zimska salata i dvije stvari koje su nadaleko poznate.

Frika, tradicionalna pastirska pita od krumpira i sira koja se peče na masti je nešto između bureka i popečka, izuzetno ukusno, jako, fino. Miks naribanog krumpira i ukusnog svježeg sira idealan je za ovakve planinske i pretplaninske prostore i jako dobro ide s dobrano gorkim kućnim Pale aleom (FEO pivovara).

Pilsner je tečniji, nježniji, malo udaljen od stila, ali izvrstan, dok nas je drugo predjelo, Frankov engleski roast beef, savršeno poludebelo narezano meso marinirano citrusima i gorčicom, inače specijalitet gazde još od 1973. (u kojim god lokalima ga spremali), jednostavno prikovalo za stolice. Apsolutno savršeno.

Uz začinjenu, gotovo pelinastu FEO IPA, naravno. Gold ale se sprema biti pivo broj jedan lokala, American wheat je blag i umirujuć, a tu je i Radler, ipak je stvoren u neposrednoj blizini. Ne, nismo ga probali...

Cijene su nevjerojatne. Juha je 30 kuna, roast beef 60, a srneća pašteta 75 kuna. Slično je i s glavnim jelima koja stoje od 90-110 kuna, nimalo skupo za tako kvalitetnu spizu i činjenicu gdje se nalazite. Neka jela dolaze s menija Hiše Franko, a neka stvaraju s chefom Martinom Črnutom koji im je došao iz Loga pod Mangrtom.

Domaći njoki sa zečjim raguom i ribanim tolminskim sirom su po meni ipak jelo dana. Nježno, gusto, blago, a opet tako moćno da se ne odvajaš do posljednje žlice. Savršeno upacano, idealne mekoće mesa i tvrdoće njoka uz lokalne začine. Briljantno, iako možda mrvicu prenježno za teške uvjete slovenskih seljaka i težaka kojima je i posvećen lokal, ali zato su tu jelenji gulaš sa sufleom od kruha kao i fenomenalna tolminska kobasa s kiselim zeljem i pire krumpirom. Klasika, ali dorađena. Ovakve kobase – niste jeli, i nikada nećete jesti na Adventu...

Mariniranu svinjetinu i specijalitet kraja uz rijeku Soču, pastrvu, ostavljamo za neku drugu priliku, ali se dokrajčujemo korektnim štrudlom od jabuka i epohalnim kobaridskim štruklima. Tako domaće, tako bakino, ma prekrasno. Domaću šljivovicu nismo odbili, vina kuće smo probali drugom prilikom, ali treba spomenuti da biodinamička organska vina na čaše (od 10-28 kuna po čaši (Slavček, Rojac i Kramar (Valterov brat drži vinariju!), stvarno ćete teško naći negdje drugdje.

Uglavnom, familija Roš-Kramar radi divne stvari za kobaridski kraj. U Hiši franko se okuplja svjetska krema koja gušta u ekskluzivnim i neponovljivim zalogajčićima fine dininga, a u Hiši Polonka ljudi s manje novca i više apetite savršeno zadovoljavaju svoje gurmanske perverzije. Cijeli kraj uzgaja voće, povrće, sireve, vinograde, otvaraju se hoteli i apartmani za ekipu koja nadire sa svih strana svijeta, svi su povezani i žive jako dobro jedni od drugih.

Prekrasan primjer kako se upornošću, trudom i jako puno rada mogu postići savršene i velike stvari. Barem u Sloveniji.

Vraćamo se uskoro pogledati muzej posvećen velikoj bitki u Prvom svjetskom ratu, obići seoske proizvođače sira, lokalne vinare, slikati pivovaru i probati novo Valterovo pivo s vinskim kvascem i dugo, dugo uživati u ovom divnom kraju, sve pohvale Ana i Valter!