U nekoliko sam navrata, prolazeći ulicom Fakultetsko dobro, snimila mali lokal s lijepo ispisanom tablom dnevnih jela. I tih nekoliko puta jednostavno nisam stigla brzinski nešto pojesti pa je zapravo prošlo previše vremena dok se konačno nije oslobodio dan i taj smo odlazak u restoran nostalgičnog imena uspjeli isplanirati.

Terasa Ježeve kućice gleda na park Maksimir, a u ovo su kratko vrijeme otkad je restoran preuzeo Stefan Prelić, od malog, pomalo neuglednog lokala, uspjeli malo po malo izgraditi pravu toplu atmosferu kakvu smo si tog kišnog dana baš poželjeli. Budući da smo mi odmah sjeli na prednju terasu, tek smo kasnije saznali da postoji terasa s druge strane (ipak nezgodna za kišne periode) i šarmantno uređen unutrašnji dio lokala. Između ta dva dijela nam je odmah za oko zapela i vitrina s velikim izborom deserata, no o tom ćemo kasnije. Krenimo redom.

Ljubazna nam je gospođa izrecitirala dnevnu ponudu jela, a budući da je bio petak, meni se je bazirao na ribljoj ponudi. Nismo odoljeli ribljoj juhi, ali ni onoj od rajčice. Za početak. Juha od rajčice je bila izvrsna i bilo mi je žao što nisam lagano mamurna jer sam sigurna da bi baš ova juha to u trenu izliječila. Ribljoj juhi je ipak nedostajalo još malo maslinovog ulja i mirisa mora, ali i ona je na kraju zagrijala kako je i trebala na tmuran dan.

Kad sam vidjela da je u ponudi tatarski od tune, nisam mogla odoljeti iako su me zvale i pržene lignje dok sam gledala kako bogate porcije dolaze na susjedne stolove. Morala sam se tome oduprijeti jer sam već u prošlom tekstu pisala o svojoj ljubavi prema prženim lignjama, a sad bih vrlo rado napravila usporedbu svih koje možete pojesti u Zagrebu. No, tatarski od tune je bio naručen, a zvala nas je i sipa s ječmom. Bilo nam je malo žao što smo došli dan prekasno pa smo propustili ragu od junećeg repa o kojem smo čuli samo hvalospjeve.

Moj je tatarski došao poslužen s finim tostiranim kruhom; osim tune, mirisalo je po naranči, a naziralo se tu i sitno nasjeckane jabuke. Osvježavajuće, aromatično, a opet jednostavno, uz odličan kruh još je samo nedostajao maslac pa se nadam da će sljedeći put i on doći na stol.

Meni je u Ježevoj kućici dnevni, mijenja se ovisno o chefovoj inspiraciji, ali i dostupnim namirnicama. Svatko zaista na njemu može naći nešto za sebe. Cijene nisu u rangu "gablec" mjesta, ali ovaj restoran to ni nije. Ovdje bih rado vodila šaroliko društvo s različitim prehrambenim navikama - i znam da bi svi bili sretni i zadovoljni. Kad sam vidjela na meniju sipu s ječmom, očekivala sam neko jelo poput orzota, a došla je zapravo zdjela jušnog jela za okrjepu. Odlično začinjeno, jednostavno jelo bogato baš u toj jednostavnosti, taman na žlicu za ovu jesensku maglu.

Najeli se jesmo, a još smo kalkulirali što bi trebalo probati. Načuli smo pohvale za bakalara na bijelo, a vuklo nas i na tjesteninu s gamberima. No, ostavili smo slano za neku drugu priliku, a sljedeći put ciljamo neki mesni dan da vidimo što chef, ujedno i vlasnik Stefan, kreira i s komadima mesa na tanjuru.

I dolazimo do slatkog dijela, a na moje oduševljenje, lista deserata je poduža. U kuhinji ih vrijedno sprema Ema, trenutno kandidatkinja ovosezonskog Masterchefa, a mi smo se, već prejedeni odlučili za klasičan cheesecake koji je ispao dosta neklasičan. Oblačić od sira se samo topio u ustima i bome smo se lijepo zasladili, a da ne pofali, doma smo ponijeli još dva komada - neku čokoladnu fantaziju kojoj nisam zapamtila točno ime, ali je bila torta od tri vrste čokolade i fini kolač od rogača i jabuka.

Bilo je na ovom ručku nekoliko sitnih greškica koje će se, sigurna sam, vrlo brzo ispraviti, ali veselim se pratiti što u što će se ovo slatko mjesto pretvoriti jer uistinu ovakvih lokala nedostaje u Zagrebu. Mjesto je ovo gdje u dnevnoj ponudi možete naći klasiku, a u isto vrijeme i uzbudljiva jela s potpisom chefa. I da, fenomenalne deserte koje ćete i vi htjeti ponijeti doma.