Ako ste ikada bili u posjeti vinariji Trapan u Šišanu, ili pak pijuckali njihova vina na nekom od brojnih festivala u regiji, sigurno ste tamo naletjeli na šarmantnog i uvijek nasmijanog Davida Dikovića, Istrijana, enologa i sommeliera s kojim ste uvijek mogli popričati o svemu u vinskom svijetu. No, David je krenuo u novu, svoju priču i uz pomoć obitelji pokrenuo Vinariju Diković. Upitali smo ga kako je do toga došlo.

Davide, tko si ti, što si završio, gdje radio i otkud u vinskome svijetu?

Završio sam Agronomiju u Poreču, i to smjer stručni specijalist inženjer vinarstva. Da, treba mi plahta, a ne vizitka (smijeh). Trajalo je to od 2006. – 2010., a onda je uslijedila specijalizacija enologije. Upoznajem vinara Brunu Trapana na trećoj godini studija, i sav sretan odmah krećem raditi na novim velikim vinogradima i u najmodernijoj vinariji. Došao sam tamo kao "mali od kužine" radeći sve i svašta i na kraju dogurao do pozicije voditelja, od vinograda pa sve do vođenih degustacija. Svoju firmu sam otvorio na pola te ere, eksperimentirao s vinima, usavršavao se i uživao u novim kombinacijama. U travnju ove godine sam odlučio krenuti u solo karijeru, i sad ćemo vidjeti što će biti od toga.

Kako se čovjek odluči za tako velik korak u današnje vrijeme?

Uvijek je tinjala želja za time, svi mi želimo biti svoj na svome. Kod Trapana sam se razvio i puno toga naučio, ali uvijek je doma na djedovini stajala ta mrva zemlje pod vinogradima  koja je samo čekala da se netko ozbiljnije pozabavi njome. Naravno, tu je i velika uloga moga danas pokojnog djeda ( ili ti ga nono kako sam ga ja zvao) koji mi je prenio ljubav prema zemlji. Počelo je kao hobi, stalnim nabavljanjem nove opreme, a onda sam shvatio da sam prerastao hobi i da sam previše utrošio da bi to bila samo zabava poslije posla. Podignuo sam rukave i krenuo.

Što imate od sorti, što od etiketa?

Trenutačno samo malvazija i refošk, obrađujem oko hektar svog zemljišta, dok ostatak grožđa nabavljam u kooperaciji (oko 2,5 hektara). Moj je vinograd na plitkoj crvenici, a ostatak grožđa dolazi birano s bijele zemlje, tako da dobivam upravo ono što tražim.

Koliki su kapaciteti?

Trenutačni kapacitet podruma je oko 20.000 litara u inoxu i drvu. Malvazija berba 2017. na Vinistri je za milimetar ostala bez zlata, ali ni srebro za prvi pokušaj nije za baciti (smijeh).

Kako se misliš boriti s ogromnom konkurencijom?

Lokali na području Pule imaju u ponudi butelje iz cijele Hrvatske, ali kako turisti i domaći ljudi sve više vole lokalno, potrudio sam se i krenuo u obilazak. Sjedneš u auto i od kafića do kafića, restorana do restorana. Mala vinarija - puno vožnje i obilazaka, ali kreće se pomalo. Širimo se i na Italiju, čekaju se i odgovori iz Austrije, a pred zimu kreće i festivalski napad na Zagreb. Sa sestrom sam otvorio jazz kafić u centru grada, Circolo 17, pa je malvazija ovdje glavno piće...

Kakvi su ti planovi za vinariju, ima li što za pojesti?

Trenutno smo još u povojima, ali planovi su veliki. Proizvodnja se sada odvija u starom podrumu, a dogradnja, odnosno nacrti novog i kušaonice su na stolu kod naše arhitektice - sve ovisi o danu kad će doći građevinska dozvola. Uglavnom, radimo malu butik vinariju, s 25-30.000 boca godišnje, ako bude sve po planovima. Želimo raditi malu obiteljsku priču i to polako hendlati, ne se uništavati poslom. Kušaonica će biti open space, uživat ćete jednog dana. Adresa je Taškerovi dvori, kod mjesta Filipana, 25 km od Pule i 10 km od mora.

Kakva je malvazija?

Svježa, pitka, za svaki dan. Traži čašu za čašom, karakteristične mineralnosti, slanoće, bademaste gorčine na kraju. Ovo nam je prva etiketa, druga će biti ozbiljnija, odležana malvazija, a tu su u pripremi i dva crna vina, jedan lagani refošk i jedan crnjak za odležavanje u budućnosti. Što reći nego – svratite do nas u Pulu, ili se vidimo u Zagrebu u Esplanadi na VINOcomu!