Papavero, Mlinovi 85a

Priča ide tako da je Ana otišla u Italiju s roditeljima, završila ekonomiju, upoznala mladog kemičara Pasqualea u Trevisu i onda su nakon dvije godine šljake u Irskoj odlučili pokrenuti restoran u Zagrebu. I sve bi to bilo sasvim klasično i obično, da se pritom nije dogodila jedna mala digresija, a to je da su im pizze epohalno dobre i da s njima, kao i cijelim asortimanom konkuriraju za jedno od najboljih novih mjesta u metropoli i cijeloj regiji!

Ana je u međuvremenu uz ekonomiju završila i kuharsku školu, zajedno su učili zanat po restoranima u Veneciji, a usput je Anina obitelj kupila i zemljište kod rakovice u Lici i tu posadila voće, povrće, kestene i sada uzgajaju i pčele. Kad su otvarali Papavero, imali su ideju spojiti sve najbolje od Italije i Slavonije, no srećom sa zvučnika se čuje kancona, a ne Ćiro Gašparac, a Slavonija se tu ponajviše uklopila kroz meso i povrće. Pasquale je tako zadužen za tijesta i pizze, a Ana za burgere, ramsteke, salate, orzotto, domaće raviole, tagliatelle, strigole...

Iako smo čuli samo najbolje o Aninim burgerima, i uvjerili se u kvalitetu ramsteka, show je ipak odnio Pasquale svojom pričom o tijestu. U Gragnanu, poznatom po vrhunskim tijestima je kao klinac jeo duge pizze od pola metra i želio ponoviti upravo takvo tijesto pa danas kombinira samo s najboljim brašnima cjelovitog zrna i ništa ne prepušta slučaju. Kvaliteta i vlastita priča u kombinaciji s izučenim i modificiranim zanatom („On priča s kvascem, nekad i u dva sata ujutro!“ kroz smijeh će Ana) dali su im ideju da naprave degustacijski meni s pizzama koji vam pruža uvid kako se kombiniranjem i dugotrajnim isprobavanjem može doći do savršenstva.

A Margherita sbagliata, od milja „Pizza s greškom“ iz dijela menija pod imenom „Pizza Contemporanea s mozzarellom i pelatima s juga Italije i domaćim pestom (bosiljak iz Rakovice) – upravo je to. Fantastika! Tijesto je od integralnog brašna, skoro pa ljubičasto, sivkasto, elastično, taman masno i sočno i ne možete se prestati diviti. Ni jesti... Ovo je pizza koja ima okus ljubavi, kao da se baka, koja zna da si stvarno gladan, svojim srcem potpisala na nju. Ljubav.

U Papaveru nema bijelog brašna, kečapa ni pomfrita, ali itekako ima deserata kao što su pannacotta, tiramisu... ovdje ipak prevladava Italija. Nismo se ni odmorili od Sbagliate, kad je došao još jedan specijalitet, Pizza2share za dvije osobe, gdje na 60 cm pizze birate do četiri okusa! Za neodlučne. I gladne, svejedno, nikad nismo jeli tako dobru pizzu sljedeći dan! Dakle, već spomenuta Margherita, vječna Capricciosa, Zelena s pestom, gljivama i sezonskim povrćem, Cotto&Buffala, 4 sira... Sve je na vama!

Punih želuca a lagani, spuštamo se sa zagrebačkih Mlinova presretni što u metropoli postoji mjesto vrhunskih tijesta, kombinacije domaćih i vrhunskih talijanskih namirnica, tijesta, salata, mesa i pizza za stvarno svakoga. A još uvoze i talijanska vina od Pasqualeovog ujaka, toče Novu Rundu i imaju rakije Šokac, što je u kombinaciji s izvrsnim osobljem i nasmijanim vlasnicima razlog da što prije posjetite Papavero. Od srca vam to preporučujemo!

Bistro i pizzerija Public Zagreb, Tomislavova 11

Pizzerija i bistro Public smješten je u Voltinom naselju u blizini zagrebačke Remize, bivšeg Pet centra i novootvorenog Bowling bara. Iako nije u centru, svojim dizajnom i uređenjem bez problema bi mogao ostaviti bez riječi posjetitelje i da se nalazi na samom Trgu bana Jelačića, ali ovdje barem ima obilje parkinga...

U Public smo došli vođeni Facebookom najbolje hrvatske pizzaiolice Kristine Halužan, koja je ponosno objavila da se upravo ovdje skrasila nakon što je iz O'Hare prešla u Mainardi i pritom svoje dokazane vještine još dodatno izbrusila na edukacijama o napuljskom tijestu za pizzu, logično – u Napulju.

Tina je prvakinja Hrvatske u pravljenju pizza i njeno tijesto je oduvijek bilo korak ispred konkurencije, pogotovo što se tiče napolitanskog stila (pizza s debljim rubom). Iako kao fan dobre pome nisam obožavatelj niti bijelih niti pizza romanskog stila (kreker pizza, sirovi mlinci i slično), uvijek želim provjeriti nisam li se možda u međuvremenu „upgradeao“ ili možda prešao na drugu stranu, pa mi je prvi izbor upravo pao na bijelu pizzu radnog naziva Lardo. Da slučajno ne bih ostao gladan i ne probao najnoviju Tininu kreaciju, a žena je bila 16. na Svjetskom prvenstvu pizaiola u Italiji, morala se probati i napoletana Fior di zucca. No, krenimo od početka.

Public je brutalno uredan, ugodan i svjetski sređen lokal, sav u drvu i staklu, a uz pizze ima stvarno svega ostaloga za najesti se, od rižota, preko tjestenina, pet vrsta juhai više predjela i salata. Juneći carpaccio je više nego dobar uvod u pizzarenje, aromatičan, svjež, uz sjajne male vruće pogačice. Što im i ide uz slogan „Svakog gosta čuvamo od posta!“

Vinska karta je korektna, ali pivska svakako zaslužuje još puno prostora; ovakav lokal stvarno treba imati bolje i više od dvije vrste točenih piva (rezano pivo - nije vrsta). Naravno, uljudnost i kultura osoblja sve to nadoknađuje, a pogotovo ono što nas je najviše zanimalo – pizza. Tina nas je pustila na prag svoje kuhinje i objasnila s kolegom kako što nastaje, pogledajte slobodno u videu.

A onda je to trebalo i pojesti. Bacio sam ne na Lardo, tanku, hrskavu, punu masti, sokova i miomirisa dimljene buffale mozzarelle, pancete crne slavonske svinje, larda, pistacija, bosiljka, kalamate i maslina. Jednom riječju – izvrsno, pojesti dok je još vrela! Kulminacija je ipak uslijedila s Fiorom, mirisnom, gotovo cvjetnom, fino slanom i s epohalnim pestom. Tekstura tijesta idealna, ugodna za žvakanje, pruža otpor ali ima taj elasticitet, a ne dosadnu žilavost na koju najčešće naletimo kod pizza iz dostave.

Cijene u Publicu su potpuno prihvatljive, krušna peć transparentna, pizzaioli uvijek dobro raspoloženi, i jedva čekamo ponovni susret s vladaricom tijesta za pizzu i svime što ide na nju, veliku Kristinu Halužan s kolegama Enesom Hrnjićem i Mariom Presečkim; ovog puta tuna i julien moraju pasti!

Kvak - pizzeria & night club, Martićeva 71

Pizzerija odmah pored "novog" placa na Kvatriću priča jednu sasvim drugu priču. Nalazi se puno bliže centru grada, cijene su nešto niže, a njihova je najveća prednost što rade pizzu onako kakvom je pamte ljudi rođeni sedamdesetih godina. Hrskavi rub, puno sadržaja i nikakva velika filozofija. ovdje ćete se stvarno najesti za poštenu cijenu.

Ugodan lokal, prezgodna nasmijana konobarica, moderno postavljen stol i velike pizze poslužene na drvenim daskama. Kvak pizza s brdom maslina bolja je od klasične capricciose samo zbog jačine okusa od kojih prevladava sušena rajčica i fini hamburger.

Value for money i divna memorija na dane kad su se otvarali Antonio, Dvojka, Astoria, Lovački Rog, a mi klinci obećavali da ćemo prolaziti s pet do kraja školovanja, samo da nas odvedu na taj prokleto divni talijanski specijalitet.

Uglavnom, započeli smo još jedno u nizu istraživanja, slobodno nam se javite s vašim prijedlozima i zapažanjima! Dobar tek!