No, ima onih dana kad te jednostavno život malo previše pomazi, pa te odvede na momačku, svadbu, roštilj kod nekog lika kojem ne znaš ime ali ubija pljeskavicama, rastavu, majmunovo, i općenito – jedem jako puno. Uostalom, to se i očekuje od urednika najprestižnijeg domaćeg gastro portala. Ali i Ribafish nekad pretjera, baš poput nedavnog testa deset ćevapa Sarajeva za vikend, kad se samo prebacuje s jedne na drugu stranu kreveta, ne želi ni čuti za meso, ni plećku, ni steak - i čak odfrendava djevojke na slovo M!

I onda me nakon nekih 24 sata patnje zbog prejedanja (neka me pogodi kamenom ili tvrdom lepinjom onaj tko nije bio u mojoj koži!) nekako to sve pusti, ponovo sam polufit, ali želim jesti nešto lagano pa da mi se vrati snaga u baterije, baš kao u nekoj kompjuterskoj igrici. I onda krenem s brokulama, onim okruglim stiroporom bez okusa, mirisa i ljubavi, pa čak i vodu pijem, ali uzalud. Bolje je 75 godina jesti kao lav nego 120 sisat celer, rekao je jedan pjesnik, pa tražim po netu i gradu gdje ima kakvo fino meso, koje nije prženo, pečeno, niti da ima masti kao na slavonskom tavanu prije Nove godine.

Kad tamo, skužim ono što mi upravo treba da se povratim od karfiolske poludnevne dijete – roast beef, ono što se nekad doma osamdesetih jelo jednom u tri mjeseca, predstavljalo kao nešto wow, a ustvari bilo suho i dosadno. Najbolje sam sendviče s rozbifom (tako smo ga izgovarali jer je bio roze boje pa smo mislili... kužite nas...) jeo u centru Zagreba, ali su bili skupi, i pizza je ipak bila bolji izbor. Kući ga ne bih sam spremao jer je junior još premali da to skuži, a meni na čelu piše NAIVAC, tako da su me mesari par puta zavaljali pa sam izgubio volju.

I tako, sjednem u Clija, dođem do Batka na Kajzerici, omiljene pečenjare s craft pivicama koji je očigledno odlučio stvoriti nešto novo i drugačije, satrem jedan Dogmin Hoptopod još u hodu (nema ga nigdje drugdje u gradu!) i naručim njihov rozbif. 

No, što je u biti roast beef? Jedno od najpoznatijih nacionalnih jela Velike Britanije, koje je jednako popularno i u Irskoj, Australiji i Kanadi, u biti je juneći rumpsteak mariniran u senfu i domaćem BBQ umaku. A trenutno je totalni hit u New Yorku! Ramstek (sorry, morao sam) se nakon toga peče u pećnici na niskoj temperaturi 18-20 sati kako bi meso zadržalo sočnost i dobilo ružičastu boju (jesam vam rekao!). Roast beef dolazi u tankim, strojno rezanim šnitama u kojima se nalazi rikula i kriške zelene jabuke Granny Smith koje mu daje svježinu, a cijela kompozicija naglašena je dressingom od badema i bučinog ulja uz dodatak umaka od meda i senfa koji podsjeća na poznati aioli.

Tu su i dvije kriškice sjajne Batkove ciabatte (naravno, kao da znaju da sam ranjiv), i gusti tamni stout u čaši s pjenom crnom kao duša blues gitarista na kolodvoru u New Orleansu. Cijena je korektna, 49 kuna, a od mnoštva piva biram novo tamno čudo Kreše Marića iz 5th Elementa i razmišljam kako bi ovako trebalo svaki dan.

Deset minuta kasnije sjedim, guštam, dovršavam pivicu i zapisujem razmišljanja. Roast beef je idealno jelo koje svako muško podložno prevelikom hedonizmu treba priuštiti kao svojevrsno čišćenje. Bez žlundrica, kožica, masnoća, čisto mekano meso s puno voća i povrća. Spartanci ne bi trebali jesti umak ni kruh, ali svi dobro znamo kako su skončali Spartanci, pa toplo preporučujem izlet u neki od Bataka.

Možda bi i najidealnija kombinacija bila ta da za Valentinovo odvedete odabranu za zdrav visokoproteinski obrok u vidu roast beef salate i roast beefa umjesto glavnog jela, dok vi u miru krkate klasične i nezaobilazne ćevape, pljeskavice, mazalice, uštipke, i sve čega ovdje imaju u izobilju? Bacite oko na specijalni Batkov valentinovski meni, i dođite isprobati nešto potpuno novo, drugačije i neočekivano. Dijeta je ionako za slabiće, piviliiii!