Barba Google je rekao 40, a trebalo nam je 45 minuta vožnje s mojim pretpotopnim Clijom do susjedne nam Slovenije i malenih Brežica. Ovoga puta ipak nisam uspio dogovoriti posjet novoj craft pivovari Ressel (ali znam gdje žive), pa je posjet susjedima završio na samo jednom slovu. Ali velikom.
Jure Tomič je sa svojom obitelji u Debeluh ušao pred 16 godina, obnovio ga, preokrenuo i počeo ispisivati novu priču, onu o korištenju lokalnih namirnica uz gajenje dobrosusjedskih odnosa. Poput Tomac amfore, recimo...
Brežice su gradić od osam tisuća duša, toliko blizu granici da su nekada žene iz Samobora znale dolaziti ovdje rađati, dosta je sablastan i s prekrasnim zalaskom sunca s pogledom na Savu, lovačkim muzejom u Dobovi, golf terenima u Mokricama, termama Čatež i nuklearkom u Krškom od stvari za pogledati u blizini.
Arhitektura je kao iz nekog filma s radnjom iz Austrougarske, lijep zamak na kraju glavne ceste, i na Trgu izgnancev 7 – restoran svjetske klase, što je potvrđeno i članstvom u organizaciji JRE još od daleke 2008. godine. Nekako preozbiljno za ostatak više nego urednog mjestašca, ali ničim ne odudara niti strši.
Parkiram s malom neugodom od moćnih limuzina zagrebačkih registracija, ali glad i radoznalost ne biraju. Unutra je starinski uređen dio s vinskom sobom, i noviji moderniji. Biramo stariji i lovimo kroz prozor zrake zimskog sunca idealne za nekakvo rustikalno slikanje.
Sam ulaz u Ošteriju krasi pokal kojim je Jure ovjenčan titulom najboljeg majstora pašte na svjetskom prvenstvu u pripremanju pašte u Italiji. Nakon toga sve ima ozbiljniju notu, ali jednom kad vidite ovog nasmijanog i više nego ugodnog chefa, vrijeme će vam proletjeti u trenu.
Čistoća okusa iz najboljih lokalnih namirnica je misao vodilja, nazdravljamo početku jela pjenušcem dobrodošlice koji dolazi iz Vipavske doline, Penina Pinela Štokelj. Svježa, lagana, nježna tekućina, kao izvrstan znak da nas čeka nešto jako fino. Vina kuće dolaze iz vinarije Keltis iz Bizeljskog, ali mi smo isprobali još puno više.
Na stolu je odmah domaći kruh epohalno hrskavog donjeg dijela (Jure kaže da se pred kraj stavi na žar) i maslinovo ulje te sol iz Piranskog zaljeva uz obavezno zezanje s koje su je strane ubrali.
Tartar od jelena, prepeličje jaje i gel od bizeljskih šljiva (prinele), posluženi su na visokom panju, a sve je vrhunski ukomponirano i ništa ne odskače – samo ukusno izbalansirano i totalno fotogenično predjelo.
Slijedi jelo dana, okruglica od pastrve s pastrmkinom ikrom na što u dubokom tanjuru Jure izlije juhu od krumpira i pastrve. Da mi je netko rekao da ću se do Zagreba diviti viskoznosti i ukusu čudesne juhe i fino slane ribe (fakat!), grohotom bih se nasmijao. Ovako sam ostao otvorenih usta. Ovo jednostavno morate probati, jelo mjeseca (dobro i Šakota u NAV-u ima čudesa, ali eto...).
Molipachi bijeli pinot iz Bizeljskog dolazi uz paštetu od teleće jetre i obraza pokrivenu goveđim carpacciom (iako više ide ka pršutu) i ukrašeno kokicama od kožice krškopoljske svinje. Apsolutno najbolji pairing dana, slatkasto parfimirano vino s mirisom ruža svojim jakim kiselinama izvrsno pojača ono najbolje iz paštete. Ovo je jelo za Hannibala Lectera, izvrsna stvar, pogotovo ako ste fanatik pašteta poput mene.
Lapor belo Krapež 2012. dolazi iz Vipave i riječ je o kupaži pinele, rebule i chardonnaya. Osjeti se nježno drvo, nježno i vrhunski izbalansirano vino sjajno prati sljedeće jelo, mladi kozji sir, prah ulja od buče, bučine cvjetove i domaću tjesteninu. Upravo je s ovim jelom Jure 2016. godine pokorio Italiju. Lagano, nježno, drugačije...
Novi tanjur, dizajniran i rađen po narudžbi od poznate slovenske kiparice, ovoga je puta serviran gulašem od sipe, palentom isprženom u krumpiru i s pjenom od sira na vrhu. Kupaža malvazije i chardonnaya, Atimo 2014. dolazi s Goriških brda, i ponos je Filipa Koletnika. Djevičansko, milo, poput najfinijeg soka i s etiketom koja vraća stotinu godina unazad. Zlobnici bi rekli – na ulomak iz filma Maratonci trče počasni krug...
Koliko se cijene susjedi, shvaćamo pri sparivanju rajnskog rizlinga Tomac amfora 2012. i gusje jetre na tostu s pireom od dimljene buče, ali odmah nakon toga slijedi i novo iznenađenje iz Bizeljskog, crni pinot Lipej 2013. Zemljan, trpak, a opet odmjeren s divnom aromom borovnica. S njim dolaze i pačja prsa na pireu od krumpira i čičoke i dinstanim porilukom u slatkom vinu te solju aromatiziranoj u modroj frankovki.
Uz lagani jazz s radija i tihe i pristojne goste, dolazimo i do deserta. Iako trenutno nema lokalnog specijaliteta bizeljskog ajdo kolača, tu su bile poput dragog kamenja dizajnirane praline, totalno zanimljiv sladoled od heljdinog kruha koji nevjerojatno vuče na bakine medenjake te šećer na kraju – štrudl od borovnica u umaku. Naoko lepršavo, ali bogami zasitno i teško zaboravljivo.
Desertno vino koje je zaokružilo dan je došlo iz Bele krajine, rajnski rizling Prus 2013. izborna berba. Intenzivnih mirisa cvijeća i meda, nema onu prejaku slatkoću koja inače prati ovakva vina. Briljantno!
Lovimo Juru na oproštajnoj kavici prije šetnje oko Brežica da dođemo sebi. Gosti su mu pretežno iz Hrvatske, ali dolaze sve više i iz Ljubljane, kao i iz okolice. Ljudi prepoznaju kvalitetu domaćih namirnica i priču koja nije prenapadna, nego jednostavno realna i sasvim pristupačna cijenama.
Vinska karta iz regije se još radi, ali s 450 etiketa, ovo je mjesto koje može zadovoljiti svačiji ukus, iako je Juretu želja da goste upozna s novim i manjim vinarima.
„U ovom poslu treba biti striktan, hrabar i držati svoj kurs. Težim stalnoj kvaliteti namirnica, osoblja i cijelog restorana, i mislim da je to tajna uspjeha Debeluha.“ Oduševljeni većinom nepoznatim vinima, sjajnim jelima i otvorenošću kojom nas je dočekao i ugostio Jure Tomič, još jednom mu skidamo kapu i vraćamo se što prije na juhu i sve ostalo po spisku. Sjajan izlet...
