Dva su pitanja koja uvijek postavljamo u restoranima: "Što biste vi preporučili?" i "Što imate domaće, baš vaše?". Za ljude koji su željni baš takvih jela, savršeni su Dani Okusa hrvatske tradicije koji se održavaju od 15. do 28. studenog u više od 100 restorana diljem Hrvatske. 

Restorani su to koji se i inače oslanjaju na ponudu tradicionalnih jela i uvijek su nam na popisu onih gdje vodimo familiju i prijatelje. Tako smo ovaj vikend odlučili začiniti restoranom Stara preša u Šenkovcu. Pola sata od Zagreba, skriven od slučajnih prolaznika, a uvijek fantastičan odabir za pravi obiteljski ručak. Iz kuhinje nas je pozdravila nasmijana Biba koja drži glavnu kuhaču ovog restorana te nam je odmah dva menija spojila u jedan, a da se ne mučimo oko izbora deserta, jer štrukli se ne zaobilaze, odmah nam je rekla da sačuvamo mjesta i za njenu štrudlu od šljiva – taman će biti gotova. 

Rustikalno uređenje kakvo odgovara i ponudi jela će vas natjerati da napravite koji krug po restoranu, čisto da vam ne promakne koji detalj. Srećom nas je taj dan i vrijeme pomazilo pa smo čak poželjeli i sjesti na terasu i uživati u pogledu na jezerce, magarca, kokice, ali i stare bačve koje su našle svoju drugu namjenu na ovom imanju. Ipak smo odlučili sačuvati bubrege i smjestiti se unutra, a na stolu nas je već dočekao borovniček, ali i standardan gemišt bez kojeg ne može proći ovakav ručak. 

Zamirisalo je na kiselo zelje i suho meso iz kuhinje, a već je na stol stigla juha. I to dvije vrste! Naime, u sklopu Okusa hrvatske tradicije, možete birati između dva menija. Mi smo se odlučili za onaj koji ima buncek, ali smo morali probati i juhu od hrena koja je na drugom meniju. S preprženim komadima špeka, lagana, a opet puna okusa tog korijena koji čisti sinuse, ali i jača imunitet pa je ova juha baš savršena za zimske maglovite dane pred nama. Ništa manje vrijedna spomena nije ni ona klasična goveđa juhica s domaćim rezancima koja vuče na bakinu i savršeno uvodi u jedan tradicionalni ručak. 

Tanjur po tanjur juhe i došli smo do zvijezde ovog ručka – masnog i slasnog bunceka koji se lijepi po prstima, mekan i želatinast, taman slan, a kraj njega domaće kiselo zelje narezano baš onako kako ja volim – na deblje trake koje hrskaju pod zubom. Točno bih si ga tako zamislila, a uz kremasti restani krumpir koji je baš lijepo izbalansirao kiselinu zelja, širokom raširenih ruku smo odlučili pozdraviti zimu i zimska jela. Neka je mesa i krumpira, a kad je još ovako mirisno, na sunčan, ali hladan dan, taman nam je dalo snage za jednu šetnju okolnim šumama. 

Već smo bili puni jer smo tanjure ispraznili do zadnjeg komadića bunceka (ogrebao se za svoj dio i naš četveronožni prijatelj), ali nismo mogli odoljeti najavljenim desertima. Štrukli fino zapečeni, nježni, a opet tijesto koje osjetiš pod zubom, u kremastom vrhnju "kak bog zapovijeda", opet mirišu na domaće, teško se zaustaviti, a s drugog nas tanjura gleda hrskava štrudla sa šljivama.

A ja vam, moram priznati, nisam veliki obožavatelj šljiva. Možda su to traume iz djetinjstva kad smo šljivu po šljivu vadili iz trave dok su ose neumorno kružile oko slatkog soka, ali nikad neću izabrati pekmez od šljiva niti samo voće za desert pa sam s malo straha posegnula rukom za komadom ove štrudle. A kad ono, totalno oduševljenje. Hrskavo tijesto, kremaste šljive koje mirišu na djetinjstvo, a mi igramo "par nepar" za posljednji komad. 

Na kraju nazdravljamo za ovakve inicijative i neka nam je samo što više tradicionalnih jela i oživljavanja recepata koje smo možda i zaboravili, okusa koji vraćaju u djetinjstvo i ljudi koji to s dušom i spremaju.