Prvi ramen bar napokon otvorio vrata, saznali smo što se isplati probati
Ne znam što je točno pridonijelo popularnosti ramena i u Hrvatskoj, ali desila se i sad konačno i naša metropola im svoj pravi ramen bar! U Petrinjskoj je svoja vrata nedavno otvorila Torikaya!
Davor Bienenfeld i Vid Nikolić, itekako uspješni u svojim dosadašnjim projektima, odlučili su udružiti snage te su dugo sanjani ramen bar smjestili u sam centar Zagreba.
Ramen je, ako ne znate, japanska juha od rezanaca koja je vrlo popularna u Japanu, ali i u cijelom svijetu. Iako postoje tisuće varijacija na temu, jelo se u svojoj bazi sastoji od temeljca za juhu, dugih tankih pšeničnih rezanaca te niza dodataka koje odabiru kreativci iza ovih jela.
Osobono imam problem s ramenom. Iako obožavam taj okus dugo i pažljivo kuhanog temeljca, pošto sam nesposobna baratati štapićima, a još nisam uspjela žlicom savladati ove rezance - moram priznati da se mučim dok pokušavam dohvatiti i juhe i rezanaca, ali i dodataka sve u jednom zalogaju. Davor mi je objasnio da ovo zapravo i jest jedno dosta "neuredno" jelo nakon kojeg si baš kao i kad jedeš dobar sočan burger - uvijek s flekom više. Zato žlice i štapiće u ruke i samo trpajte u usta dok i zadnji zalogaj ne nestane. Jer jednom dok ga zavolite, ovo jelo ćete obožavati.
Opet sam dala priliku ovom jelu jer znam da je majstor Vid Nikolić glavom i bradom iza njega pa nisam mogla odoljeti iako sam već mjerkala na jelovniku i gyoze, ali i meni najdraže noodlese s govedinom.
Krenimo od ramena. Isprobali smo dva. Već sam vidjela da će mi se najviše svidjeti onaj s kozicama u tempuri jer mi je srednje ime pohano i ne mogu odoljeti hrskavom omotaču nikada nigdje. Kozice u ovom Tempura shrimp ramenu su se utopile u dashi temeljcu. Iako bi pomislili da će omekšani poh biti manje interesantan zapravo se savršeno uklopio s ostalim sastojcima i samo je sve zvalo na još jedan zalogaj. Raženi rezanci, pak choi, ramen jaje i mladi luk su isto tako dali svoj obol, a ja jedva čekam ponoviti ovo jelo pa makar se sva uprljala.
Sljedeći je bio klasični ramen Tantanmen na bazi svinjskog temeljca i potrbušine, a temeljac je bio tako dobar da mi je došlo samog ga popiti iz zdjele pa se tek onda baciti na dodatke. Opet to voljeno ramen jaje, komadi odličnog mesa, taman pikantno, jednostavno bez prigovora iako sam već mjerkala već spomenute gyoze.
Oh, što ih volim. Nekad se čak potrudim i napravim ih doma s malo bližim nam okusima, ali ove su bile fenomenalne. Jeli smo dvije vrste – one sa svinjetinom te one s piletinom. Iako bih se na slijepo kladila na svinju, ipak su me ove pileće oduševile. O samom savršenom tijestu, onako fino zapečenom kako volim neću ni pričati, a punjenje nježno, opet pikantno, ove gyoze ne bih nikad odbila.
Još jedno od predjela koje nismo mogli odbiti je bilo jelo pod nazivom enoki bacon. Ne znam što sam očekivala, ali definitivno ne ovo na tanjuru. Enoki gljive su bile umotane u šnite deblje narezanog špeka s gyoza umakom i togarashijem. Eksplozija okusa i tekstura u ustima! Ovo je bilo definitivno iznenađenje.
Nisam propustila ni meni omiljen beef udon rezanci s benishoga trakicama govedine, čili pastom, mahunama, teriyaki umakom te naravno mladim lukom. Meni uvijek najdraže jelo, gusti moćan umak fino mazi debele rezance, a govedina je bila odlično pripremljena, iako bih voljela vidjeti ipak malo tanje komade mesa.
Deserte potpisuje sveprisutni Robert Hromalić koji i ovdje briljira, a oduševila sam se kad sam na meniju vidjela mochi sladoled. Tri okusa, a nekako mi je najbolje sjeo onaj sa sladoledom od manga u kojem sam baš uživala iako sam s guštom pojela i preostala dva. Nisam mogla odoljeti ni matcha cheesecakeu jer sam se nedavno oduševila Hromalićevim baskijskim cheesecakeom, a bome ni ovaj nije ništa lošiji. Prekrasne teksture i fenomenalnog, a opet blagog okusa.
Za budućnost ovog lokala uopće ne brinem, u rukama znalaca, ovaj lokal može samo rasti, a već sad nudi fenomenalnu hranu koja će razoružati i najveće skeptike kad su čak i mene nagovorili da zavolim ramen!