Na najbolju zapečenu kost s moždinom ide se u Celje
Pošto sam ove godine za rođendan odlučila otputovati ipak malo dalje od Hrvatske, na Šri Lanku, klasično slavlje s tortom je izostalo već smo brže bolje upalili auto i krenuli put Celja da ipak nekako proslavimo. Nismo tamo krenuli zbog celjske arhitekture već zbog tamošnjeg hrama mesa - Starog piskera.
Stari pisker u prijevodu znači "stari lonac", ali ovdje nismo došli zbog tih jela iz lonca već zbog onih sa žara. Steakovi i mitološka juneća kost s moždinom o kojoj sam već čula epove i da sam mogla birati samo jedno jelo - bilo bi to to.
Dok u isto vrijeme pokušavam paziti što jedem pa sam se i odrekla omiljene mi hrane - pomfrita i čipsa, ipak sam se za rođendan odlučila razulariti i pojesti moždinu, steak i pržene krumpiriće. Ok, s tim sam planom došla pa se dijelom i zakompliciralo.
Bilo nas je četvero, stol smo rezervirali par dana unaprijed što svakako preporučujem jer je restoran za vrijeme našeg posjeta (subota u vrijeme ručka), bio u potpunosti krcat. Na stolu su nas dočekale dvije ruže za ženski dio ekipe što nas je odmah razgalilo, a objeručke su prihvaćena i naša dva psa koja su se više manje pristojno ponašala, a ovaj je restoran dobio veliki plus i fotku u našem albumu uspomena s četveronožnim ljubimcem.
Preskočili smo aperitive iako su se nudile domaće žestice, no odmah smo navalili na kućno pivo i to IPA-u koju za Stari pisker proizvodi fenomenalna pivovara Bevog. Moćna IPA je samo kliznula niz grlo nakon duže šetnje oko Šmartinskog jezera pa je odmah pala i druga, a probali smo i vino kuće čisto da možemo i to zabilježiti.
No vratimo se meniju i specijalitetima koji su tako lijepo prikazani da se teško odlučiti. Zaista, vjerujte mi, svaki komad mesa izgleda savršeno i teško se odlučiti za samo jedan. Srećom, nas je bilo više pa smo mogli isprobati više toga.
Krenimo od predjela i već spomenute kosti s moždinom. Naručili smo tri porcije dok je naš prijatelj odlučio na preporuku konobara isprobati i kamenice. Naravno, mi smo vidjeli samo tu čarobnu kost pa nismo shvatili da je ona poslužena zapravo uz beef tartar i preprženi kruh pa smo se već dobrano najeli na samom predjelu.
Moždina je bila savršeno zapečena, masna i slasna, a moj plan je bio da je koristim umjesto maslaca na tostiranom kruhu pa na nju mažem tatarski. Dakle - savršeno. Uz ukiseljeni ljubičasti luk koji je savršeno komplimentirao masnoći moždine, malo smo ipak dosolili tatarski. Osoblje nam je reklo da oni namjerno ne pretjeruju sa soli jer je ona na svakom stolu i potiču goste da si sami začine tatarski po potrebi. I to je skroz pošteno.
Kad smo pojeli moždinu, konobar nam je donio čašicu mezcala koju izlije po kosti u usta da pokupite i zadnju mrvicu masnoće, a ovo piće dobije totalno novu, dimljenu dimenziju. Odlično iskustvo koje jednostavno morate probati!
Ogrebali smo se za i za kamenicu koja je bila savršeno odrađena, more u tempuri, a poslužuju je s kavijarom i tartar umakom!
Kako se nikako nismo odmah mogli odlučiti koje steakove želimo, dok smo razmišljali pojeli smo još jedno predjelo i to burger koji smo ipak podijelili na četiri dijela, čisto da probamo jer tko zna kad će nas opet put odvesti u Celje. Nismo se odlučili za legendarnog Fat Joea koji se sastoji od čak 10 pljeskavica (3,5 kg mesa), već za Wagyu 100% SLO.
Slovensko wagyu govedo na koje su itekako ponosni, u ovom burgeru zaista ne treba nikakve dodatke. Ali bilo ih je i bili su izvrsni, a meso je i dalje bilo prvo i zadnje što ćete osjetiti i o čemu ćete pričati prijateljima. Fenomenalno pečeno, sočno, a pecivo koje sami rade, savršeno podnosi količinu mesa, umaka i priloga. Umak s dimljenom majonezom, malo rikule i cheddar s crnim paprom su bili odlični, a luk sa šampinjonima je perfektno pratio ovo meso.
Dok smo još zbrajali dojmove od prvog i drugog predjela, konobar je donio steakove koje smo odabrali da ih vidimo prije pečenja što je iznimno pohvalno i, na kraju krajeva, rijetko. Naručila sam Gaucho steak koji je zapravo otkošteni ribeye. Bio je korektan iako je bio malo previše pečen za moj ukus, no mislim da je u ovoj grešci jezična barijera bila ključna pa im to nikako ne zamjeram.
Ionako su dečki naručili ribeye na kosti, gotovo je kila bila u njemu, i došao je ispečen rare točno kako ja volim pa sam malo zagrabila i u njihov tanjur. Ned Kelly je također bio izvrstan, a bez zadrške sam se počastila i s punom zdjelicom prženih domaćih krumpirića. Tu sam zaista imala namjeru stati jer nakon dva predjela i 300 grama mesa s krumpirićima, zaista nije bilo mjesta ni za što osim za prileći poslije ručka.
No ponudili su nam štrudle koje tek razvijaju, a totalno mi je iznenađenje bila štrudla od banane. Da, dobro ste pročitali i sad već jedva čekam da se vratimo s puta da probam pripremiti svoju verziju. Kušali smo i klasičnu štrudlu sa sirom i grožđicama, ali i onu s višnjama i sirom te s jabukama. Uspjeli smo i to savladati uz kavu da se razbudimo prije puta, a i psi su se ogrebali za komadić - mesa, naravno.
Stari pisker vode Aljaž i Iztok Žilnik, razvijaju meni koji će vam se možda učiniti širok, ali kad bolje pogledate, zaista sve tamo ima smisla. Tu možete pojesti sve vrste i rezove steakova, dosta burgera, par jela od riba i školjaka i neke stvarno fotogenične deserte koje jedva čekam isprobati sljedeći put.
Već sam si napravila popis jela za sljedeći posjet - svakako će tu biti i rebarca jer sam ih vidjela na stolu pored i razmišljala mogu li umjesto deserta pojesti baš to. No i ovako smo za doma ponijeli bogati doggy bag, pa ni drugi dan nisam morala kuhati.
Treba se nečemu veseliti i sljedeći put, a ako ste u blizini Celja, svakako svratite u ovaj lokal u samom centru grada, nećete požaliti!