Što se dogodi u Novom Sadu – ostaje u Novom Sadu. Točno nam je ovo bio moto koji se provlačio kroz trodnevno lutanje pasažima i salašima u i oko najvećeg grada u Vojvodini. Ako planirate vikend putovanje van Hrvatske, svakako u obzir uzmite i ovaj grad. Godinama već slušam o Novom Sadu, svi se kući vraćaju s prekrasnim pričama pa sam jedva dočekala da se uputimo u smjeru istoka.
Blogerica Kasandra Draganić prenijela nam je svoje dojmove iz Novog Sada
Samo četiri sata vožnje kasnije uz minimalno zadržavanja na granici, bili smo u Novom Sadu. Ok, iako nas je navigacija uputila preko izlaza Sremska Mitrovica dok su nas domaćini navodili preko Rume, mi smo odlučili poslušati navigaciju i priuštili si zabavnu vožnju preko Fruške gore koja je bila u rangu toga da iz Stubičkih Toplica odlučite do Zagreba doći preko Sljemena. Ok, možda ne baš tako, ali blizu.
Burgeri iz novosadskog Tostera
U svakom slučaju, sretno smo stigli i pronašli parking u samom centru Novog Sada za Zagrepčanima nezamislive 3 kune po satu. I tu počinje naš vikend u kojem su se ispreplitali odlična hrana, piće, ali i raspoloženi domaćini čiji me mentalitet podsjetio najviše na onaj dalmatinski "pomalo". Možda zato što nam jedan od domaćina i jest iz Splita – Toni Marinković Bambi.
Toni je svoje mjesto pod suncem pronašao ovdje, a zauzvrat je Novom Sadu poklonio najbolje burgere i pljeske kakve nećete pronaći lako igdje drugdje. Uvjerili smo se u to dok je njegov Toster gostovao i na Zagreb Burger Festivalu, a jedva sam čekala isprobati te mesne čarolije i na samom mjestu zločina – u centru Novog Sada.
"Edukativne" lampe u Tosteru
Dva su lokala koja drži Toster – jedan je onaj iz kojeg je sve krenulo, a trenutno se od tamo isporučuju samo dostave, dok je drugi, moderno uređen objekt, prilagođen ekipi željnoj dobre hrane, ali i urbanog doživljaja. Oduševile su me lampe od kojih možete i naučiti nešto – rezove govedine, duhoviti natpisi na zidovima, ali i minimalizam koji zapravo dopušta da se skoncentriraš na ono bitno – hranu.
Isprobali smo koliko smo mogli, od pljeske do slidera, hrskavih krumpirića i prženih štapića mozzarelle, a još smo sve i zalili odličnim pivom pivovare koja do samog Tostera drži i svoju pivnicu – Zbir. Ako ogladnite nakon puta, svakako preporučujem Toster kao prvu stanicu jer ćete tamo moći iskreno uživati u mesu koje neće biti "ugušeno" kojekakvim dodacima, a ništa manje pažnje nije uloženo u fenomenalno pecivo. Nadam se samo da ćemo Toster i sljedeće godine vidjeti u Zagrebu na festivalu burgera, a do tad nam ne preostaje ništa drugo nego potegnuti do Njegoševe ulice.
Salaš 137 nudi odličan smještaj i vrhunsku domaću hranu
Najedeni do ušiju, taman smo imali vremena da odemo do smještaja. Salaš 137 je kultno mjesto desetak kilometara udaljeno od samog Novog Sada, u Čeneju, a vodi ga još jedan Dalmatinac kojeg smo sreli na našem putu, a svi ga znaju pod imenom Splićo. Evo, ni dan danas ne znam koje mu je pravo ime.
Salaš 137 - ulaz u restoran
Iako smo virnuli na njihove društvene mreže i bili spremni da dolazimo na neko čarobno mjesto, i dalje smo ostali osupnuti količinom detalja na svakom koraku. Sobe su bile spremne, a gospođa na recepciji itekako srdačna (pozdravlja ju jedna "vještica" iz Zagreba). Sobe su točno onakve kakve smo zamišljali – starinske, opremljene detaljima iz nekih drugih vremena, a peć na drva u njoj je baš zagrijala dušu.
O Salašu 137, specijalitetima i tamburašima ipak malo kasnije, jer dok smo ostavili stvari, već nas je u restoranu čekala rakijica, ali i friški kruh s odličnim istarskim maslinovim uljem. Da ne bismo slučajno dalje išli gladni.
Detalj iz Salaša 137
Dok je muški dio ekipe uživao u pivovari Zbir, nježniji dio ekipe je to vrijeme odlučio provesti na Noćnom bazaru. Naime, svaki se prvi petak u mjesecu na tržnici održava event od kojeg možemo puno naučiti. Iako je u to vrijeme Srbija igrala krucijalnu utakmicu sa Švicarskom, mi smo se jedva probijali kroz gužvu koja nas je pošteno iznenadila.
Rekla bih vam da je to jedan ogroman sajam gdje lokalni proizvođači nude svoje proizvode, no ovo je puno više od toga. Ovdje ljudi dolaze družiti se, pojesti, ali i popiti. Taman smo uhvatili bazar u prosincu pa su osim hrane i pića (gdje su i dalje bile najveće gužve), u ponudi bili i božićni ukrasi, ali i kojekakve ideje za poklone. Moram priznati da nas je gužva malo iznenadila pa sam fotić ipak spremila dok smo se probijale kroz masu ljudi.
Špajz Salaša 137 je mali lokal na samoj tržnici u koji se svatko zaljubi
Nije bilo baš ni toplo pa smo se brzo pošle ugrijati u još jedno kultno mjesto koje naprosto morate posjetiti. Špajz Salaša 137 je mali lokal na samoj tržnici koji odiše duhom i nema šanse da dođete tamo i ne zaljubite se u ovo simpatično mjesto. Opet prepuno detalja, dobre cuge (morate probati rakije destilerije Tok), ali i fenomenalne atmosfere.
Drpano prase (pulled pork) iz Beercuza
Taman smo se zagrijali, krenuo je i ples kad smo odlučili zadnje piće večeri popiti u Beercuzu, a dogovorili povratak u Špajz taman prije polaska za Zagreb da bismo svjedočili vojvođanskom doručku koji u ovom lokalu poslužuju vikendom od 11 do 13 sati.
Tu nas je poveo naš drugi domaćin, Dragan Đurica, koji osim Beercuza vodi i pivovaru, a rado smo isprobali piva koja nude na točioniku. Moj favorit je definitivno Skakač – moćna IPA čijeg se okusa još živo sjećam iako nije bila prva tu večer, a bome ni zadnja. Beercuz je pravo urbano okupljalište u jednom od novosadskih pasaža (nije haustor već pasaž, kao što nije voda nego more!) za raznovrsnu ekipu čiji je zajednički nazivnik zapravo ljubav prema dobrom craft pivu. I ovdje se plesalo, pjevalo i jedva smo se otpremili u smještaj s obećanjem da ćemo odmah sutra doći probati i Beercuz street food.
Doručak u restoranu Salaša 137 je bogat
Raskošan tradicionalni doručak u restoranu Salaša 137
Pokušaje loženja peći pri povratku u sobu ću preskočiti, ali bome je jutro bilo nekima bolno, no ja sam spavala kao beba na Salašu dok me nisu probudili na silu jer bilo je vrijeme za doručak prije obilaska vinarija. Doručak u restoranu Salaša 137 je bogat. Toliko ću reći. Sve smo pojeli – od kajgane sa šunkom do one s povrćem, pa i platu suhomesnatih domaćih narezaka, sireva, pita i namaza.
Vrhunska turšija iz restorana Salaša 137
Nikako ne smijemo zanemariti kajmak, domaći kruh, no ja bih se odmah prodala za njihovu turšiju koja je bila taman kisela, a hrskava... ma predivna! I tako je dobro pasala nakon onih svih rakija i piva večer pije, nećemo lagati.
Vina obitelji Živanović
Muzej meda obitelji Živanović
Koju kavu kasnije, skupili smo snage i Dragana pa pošli vidjeti što ima u tri vinarije Sremskih Karlovaca. Krenuli smo od prve vinarije i muzeja meda Živanović. Stručno vođenje po Muzeju meda u kojem smo vidjeli kako su izgledale prve košnice, tko stoji iza njih i kako je obitelj Živanović dvije ljubavi pretočila u jednu prekrasnu turističku priču – med i vino.
Kušali smo sva njihova vina, no najviše su nas zanimala dva, lokalne sorte nastale na Institutu za vinogradarstvo i vinarstvo u Sremskim Karlovcima – Sila i Probus. Sila ime duguje Simi Laziću koji ju je na Institutu i stvarao, a kako nije doživio njenu potvrdu, kad je priznata kao sorta, ime su joj dali upravo kao izvedenicu njegovog imena, dok je Probus dobio ime po rimskom caru koji je na Frušku goru donio vinovu lozu.
Vinarija Mrđanin u Sremskim Karlovcima
Vinarija Petrović u Sremskim Karlovcima
Ove smo sorte kušali osim kod Živanovića, i u vinariji Mrđanin te Petrović. Iz svake smo ponijeli uzorke i za doma, naravno. Dok je Mrđanin već dobro uigrana vinarija s kušaonicom, veselimo se sljedećem posjetu kad će sigurno i vinarija Petrović radove privesti kraju, a do tad ćemo doma uživati u čaši vina i prepričavati priče s ovog putovanja.
Sočne kobasice iz Beercuza
Hrskava piletina iz Beercuza
Taman smo pri kraju lutanja po vinarijama dovoljno ogladnjeli da se vratimo u već spomenuti Beercuz street food. I da, naručili smo sve. Od drpanog praseta (iliti pulled pork) u više suludo dobrih kombinacija, do hrskavih onion ringsa, piletine u omotaču od nachosa, nezaobilaznih krumpirića pa čak i fish & chipsa do sočnih kobasica koje su meni osobno bile favorit. Svaki vikend imaju i posebne ponude novih jela, a sva se itekako dobro ljube s njihovim fenomenalnim pivima.
Interijer restorana u sklopu Salaša 137
Tamburaši u Salašu 137
Nismo još ni odahnuli, a već smo se vraćali na Salaš 137 i epohalnu večeru koja nas je čekala tamo. Obećali su nam tamburaše i niz pravih domaćih jela. I nisu nam lagali, jedino nismo ni zamisliti mogli atmosferu koja se stvorila. Niz rakije, niz sile (one sorte koju sam vam spomenula) i nasmijani sretni ljudi koji iskreno vole svoj kraj, hranu, piće i dobru zabavu.
Sa Splićom smo popričali o njegovom dolasku u Novi Sad, o počecima Salaša 137 koji je od malog lokala s par stolica narastao na dvije sale, kat i prekrasnu staklenu dvoranu usred dvorišta. Pun raznovrsnih predmeta koji nas sve podsjećaju na bake i djedove, ovaj prostor jednostavno zove da se opustite i uživate baš kao doma.
Pečene brizle
Pečeni češnjak
Redali su se tu vojvođanski specijaliteti kojima nismo mogli odoljeti. Domaći čvarci, pečene brizle servirane na kruhu s fantastičnim umakom, pečeni češnjak koji smo mazali na tostirani domaći kruh, bile su tu i šljive u slanini, ali i pohani svinjski papci, predivno pečeni guanciale s domaćim hrenom, grenadir marš o kojem smo puno slušali od jednog chefa za našim stolom, Marka Aćimovića, koji ima san od ovog sirotinjskog jela napraviti spektakl i iskreno vjerujem da hoće. Moje grand finale je bio saft od papaka s pire krumpirom. Jelo za koje bih se predbilježila do kraja života i ne znam kako da užicam recept jer to je bilo fenomenalno, gusto, moćno, ljepljivo, ma savršeno!
Pohani papci
Saft od paprika s pire krumpirom
I dalje je sve išlo u tom smjeru, džigerica na naglo i na kraju janjeće potkoljenice s povrćem zapečene u glinenoj posudi i za kraj, salenjaci! Isplesalo se to sve od kraja večere, ispjevalo i nazdravljalo. Jer, kao što smo rekli, što se dogodi u Novom Sadu, ostaje u Novom Sadu, a po ovakvu zabavu, delicije, vina, piva i rakije, ali i dobro društvo, uvijek se rado vraćamo.
Jetrica na naglo
Salenjaci
Zadnje jutro u Novom Sadu smo obećali provesti u Špajzu pa smo se jedva nekako izvukli sa Salaša, mahali konjima na imanju, ali i malom jazavčaru koji nas je veselo pozdravljao i uputili se ponovno prema centru i tržnici.
U Špajzu je i ovaj put bilo veselo, živo i puno ljudi dobre volje koji su svi došli na tradicionalni vojvođanski doručak. Dakle, od konobara dobijete tanjur i poslužite se sa svime što je na šanku. A tamo - od kobasica do pita, palente, jaja, hrpe domaćih namaza, jaja, ruske salate, i još hrpe jela od njih dvadeset koje možete probati, dok se kasnije vratite po manji čisti tanjur i možete navaliti na slatko – od šnenokli do knedla, kremasto, tjestasto, sve je tu.
Doručak u Špajzu
Vikendom se u Špajzu poslužuje tradicionalni vojvođanski doručak
Pošten ispraćaj prema Zagrebu, još koja riječ s domaćinima, obećanje da se vraćamo prvom prilikom i puno pozitivne energije s kojom smo se sretno vratili doma. Mi se sigurno vraćamo, a nadam se da ste i vi dobili želju posjetiti neko od ovih mjesta koja su mi ispisala lijepe retke u gastro spomenaru.
Grenadir marš
Slasna janjetina iz Salaša 137
