U Bistrou Beštija svi će zavoljeti janjetinu!
Na potezu Tesline i Masarykove ulice u Zagrebu je mnoštvo interesantnih i pažnje vrijednih restorana, a jedan od njih je zasigurno i već nadaleko poznat Bistro Beštija. Na adresi Masarykova 11, dvorište dijeli s velikim Navom Tvrtka Šakote, a iako stoji tu od 2018., nekako smo uvijek zaobišli ovo mjesto.
Garnitura vlasnika se promijenila, sad su tu Mario Marković i njegov partner Josip Jerković. Ne možemo se bacati u usporedbe prije i poslije, ali itekako nas je zanimalo što Beštija nudi sada i što u kuhinji uzbudljivo sprema chef Kristian Tari.
Ušli smo u nimalo pretenciozan prostor u kojem smo prvo zamijenili prepoznatljiv neonski natpis Beštija, a za nekoliko ćete se trenutaka ovdje smo se osjećali kao doma.
Puno svjetla, zelenila, i opuštena atmosfera – točno to mi je trebalo za ovaj ručak. Hrana je odlično pratila taj prvi dojam pa smo brzo prošli preko menija i odlučili se za favorite!
Jesenska sezona ne može proći bez vrganja pa je moj prvi izbor bio carpaccio od vrganja koji je došao na stol s divnim svježim gljivama, još fenomenalno hrskavim dok je uz njih bila poslužena nježna krema od kestena i, mrzit će me obožavatelji rikole, ali meni u potpunosti nepotrebnom rikolom koju sam uspješno izbjegla. Vrganji su toliko nježni i predivno svježi, šteta ih je kombinirati s tako agresivnom rikolom, radije bih tu stavila matovilac ili tek nekoliko listova nježne potočarke.
U svakom slučaju, dobili smo na stol i vrhunsko Belić maslinovo ulje koje je divno mazilo ove vrganje, a uz focacciu koja mi možda nije trebala, ali nisam mogla propustiti probati, ovo mi je jelo bilo pun pogodak. No, još koja riječ o ovoj focaccii od piva s aromatiziranim maslinovim uljem od češnjaka, cherry rajčicama i maslinama – dakle, fenomenalna je. Iako bi mi bilo pametnije preskočiti pekarske proizvode, nekako mislim da je bolje pojesti ovako kvalitetno tijesto nego ga izbjegavati, iako bih voljela da sam mogla stati na jednom komadu.
Masna, a hrskava, sočna unutra, a opet taman žilava, bila je toliko dobra da sam je jela i uz drugo jelo, tatarski biftek iako je uz njega bila poslužen tostirani kruh. Osim što mi je nedostajalo malo maslaca, ovo je jelo bilo skroz korektno, puno okusa, a žumanjak prepeličjeg jajeta je bio poširan točno 20 sekundi.
Definitivno preporuka za ziheraše, dok smo za sljedeći put ostavili juhu od kukuruza, ali i ceviche od bijele ribe koji jednostavno moramo već idućom prilikom probati.
Iako se ovdje ponose raznolikošću ponude, imaju zaista za svakoga ponešto, od veganskih do gluten free jela, naš izbor za glavno jelo je bilo odmah meso. Trgana janjetina s portobello gljivom punjenom dinarskom skutom, mousse i hrskavac od pecorina su već na tanjuru djelovali bogato, a ovo bih jelo preporučila svakom tko je jednom u životu rekao da „ne voli janjetinu“. Iako smo svi navikli na standardna janjeća pečenja i ražnjeve, ovo je sasvim drugačiji pristup koji će se sigurno svakom svidjeti.
Iako svi uvijek govore da sve komponente probaju zajedno, ja sam jedna od tih koja njuška i svaku posebno pa sam se oduševila mousseom od pecorina, ali i hrskavom varijantom koja često bude gumasta, no ne i ovdje. Obećana hrskavost je bila zagarantirana. Dinarska skuta pak na sočnoj portobello gljivi mi je bila savršen prijatelj ovoj trganoj janjetini.
Ipak, najdraže jelo dana nam je bio feather blade steak. Neobičan rez mesa, neuobičajen kod nas, koji teksturom podsjeća na perje, ali ne dajte se zavarati – ovo nije onaj steak koji ćete rezati nožem za maslac i baš zato ga obožavamo! Uvijek su mi draži bili komadi mesa koji pružaju bar kakav takav otpor jer je u njima sigurno i više okusa.
Točno tako je i ovdje, savršeno medium rare ispečen uz pržene domaće krumpire i njihov black pepper umak – na ovaj bih se komad mesa vratila svaki dan. Iako je meso zvijezda ovog tanjura, kao samoprozvani ekspert za krumpire, moram odati počast i ovim domaćim prženim zalogajima koji su prženi s korom pa im to daje još okusa.
Uz ovaj predivan komad mesa, savršeno mi je legla i čaša crvenog vina i to ne bilo kojeg već La Stoppa Camporomano, a dok je muški dio ovog tandema uživao u čaši Plavuše pivovare Brlog.
Vinska karta je u izradi, a ono malo što smo škicnuli oduševljava, a kako i ne bi kad Mario uz savjete Nenada Trifunovića Vinopije i Željka Bročilovića Carlosa pedantno pokriva sve hrvatske vinske regije, ali i uz povremen izlet prema Sloveniji i Italiji.
Iako sam se odrekla kruha i slatkog (lažem k'o pas), morala sam isprobati deserte. Inače mi je lava cake zadnji na listi deserata koje bih naručila, ali kad sam čula da je ovaj veganski i još k tome poslužen s veganskim sladoledom, morala sam probati.
I apsolutno ne bih nikada pogodila da u ovom desertu nema ni mlijeka ni jaja. Kremasto, fino, bogato. Ima sve što jedan lava cake treba imati.
Mali odmak od klasike je pružio desert koji podsjeća na pitu od jabuke, ali sam pogled na njega vam govori da ovo nikako nije ona pita na koju smo navikli.
Uz ovu kremastu interpretaciju klasičnog deserta, dolaze i jabuke macerirane u rumu i bretonski crumble, a teksture se samo izmjenjuju, od nježne kreme do hrskavog crumblea, a ne nedostaje niti svježine pa je nakon ovog obilnog ručka sam desert bio pun pogodak.
U Beštiji su namirnice sezonske, kuha se ono što je dostupno na placu dok se meso i riba nabavljaju iz provjerenih izvora.
Cijene prate ostale restorane u samom centru grada pa ćete tako vrganje pojesti za 80 kuna, za feather blade steak treba odvojiti 166 kn, a desert možete pojesti za 48 kuna.