Powered by:
Kada je hrana u pitanju, iskustvo me naučilo da postoje dvije vrste ljudi. Oni koji će, poput mog muža, s jednakim entuzijazmom kušati baš sve što im zvuči imalo zanimljivo i ukusno, i oni koji, poput mene, imaju vrlo jasna pravila o tome kako određena jela trebaju izgledati te koji sastojci prilikom njihove pripreme dolaze u obzir.
Jednog mi je dana, sav oduševljen svojim gastronomskim otkrićem, predložio da odemo probati kebab pizzu. Da, dobro si pročitala. Kebab. Pizzu. Dvije riječi za koje, prema mom skromnom mišljenju, ne postoji niti jedan dobar razlog da se nađu jedna pokraj druge.
Da stvar bude bolja, ja čak ni ne volim kebab. No, prilično sam sigurna da mi njegova ideja ne bi bila ništa privlačnija ni da ga obožavam. Jer pizza je za mene jedna od onih gastronomskih svetinja s kojima se jednostavno ne eksperimentira. Tijesto, umak od rajčice, mozzarella, šunka, gljive i eventualno pokoji listić bosiljka. Može i eventualno malo pršuta ili rikule, ako sam baš avanturistički raspoložena. Sve ostalo, uključujući ananas, kebab, pomfrit i slične izlete u nepoznato, neka slobodno ostane dio neke druge gastro priče.
Naravno da se moj muž s mojom filozofijom nimalo ne slaže, a upravo me ta naša mala gastronomska debata podsjetila na jednu zanimljivu činjenicu: malo koje jelo na svijetu kolektivno toliko volimo, a oko malo kojeg imamo toliko različita mišljenja kao oko pizze.
Ananas, kukuruz, kebab... Gdje povlačimo granicu?
Ako želiš izazvati žustru raspravu za stolom, ne trebaju ti ni politika ni nogomet. Dovoljno je postaviti jedno naizgled nevino pitanje: ananas na pizzi - da ili ne? Za jedne je havajska pizza savršen spoj slatkog i slanog, a za druge gastronomski zločin koji bi Talijanima mogao izazvati ozbiljnu glavobolju.
No, ananas je tek početak. Diljem svijeta na pizzama se mogu pronaći sastojci koji bi tradicionaliste poput mene ostavili u nevjerici. U Švedskoj, primjerice, postoje pizze s bananama i curryjem, u Japanu nisu neobične kombinacije s majonezom i kukuruzom, dok se u nekim američkim pizzerijama poslužuju verzije s tjesteninom i sirom. A onda su tu i one koje posljednjih godina osvajaju društvene mreže: pizza s mortadelom i pistacijom, burratom, tartufima ili ljutim medom.
I premda ću teška srca priznati da neke od tih kombinacija zvuče uistinu primamljivo, moje srce ipak ostaje vjerno klasicima. Uostalom, postoji razlog zašto je margherita, sa svojih nekoliko jednostavnih sastojaka, već generacijama jedna od najomiljenijih pizza na svijetu.
Da neobične kombinacije mogu biti pun pogodak, dokazala je i naša food blogerica
A da moja konzervativna filozofija kada je pizza u pitanju možda ipak ima pokoju manu, najbolje dokazuje nedavni uspjeh hrvatske food blogerice Sandre Rončević. Naime, na švedskom otoku Gotlandu, u sklopu posebnog Electrolux događanja The Swedish Home, održan je zanimljiv Pizza Battle u kojem su sudionici imali zadatak osmisliti vlastite pizze koristeći lokalne namirnice i Electrolux PizzaExpert pećnicu. Ideja je bila kroz jedno od najobožavanijih jela pokazati koliko različite kulture, ukusi i malo kulinarske mašte mogu pridonijeti stvaranju sasvim novih gastronomskih doživljaja.
I upravo je Sandra, zajedno sa slovenskom kreatoricom Brinom Robinik Kobal, odnijela pobjedu kombinacijom koju, priznajem, sama nikada ne bih ni pomislila staviti na pizzu. Njihova pobjednička kreacija spojila je sourdough tijesto, bazu od kiselog vrhnja, salatu od krumpira, zapečeni kelj, lisičarke, hren i kobasicu s komoračem. Zvuči neobično? Apsolutno. No, očito je bila toliko ukusna da je osvojila prvo mjesto, što je možda najbolji dokaz da se u kuhinji ponekad itekako isplati prekršiti pokoje nepisano pravilo.
Što bi na sve to rekli Talijani?
Talijani, koji su od pizze napravili svojevrsnu umjetnost, tradicionalno imaju prilično jasnu predodžbu o tome kako bi ona trebala izgledati. Napuljska pizza, primjerice, poznata je po mekanom, prozračnom rubu, tankoj sredini i jednostavnim, kvalitetnim sastojcima. Za dobru margheritu ne treba nam mnogo više od rajčice, mozzarelle, bosiljka i maslinova ulja.
No, pizza je odavno prerasla granice Italije i postala jedno od najprilagodljivijih jela na svijetu. Svaka kultura dodala joj je nešto svoje, a upravo je ta sloboda interpretacije jedan od razloga njezine nevjerojatne popularnosti.
Možda se nikada nećemo složiti oko toga zaslužuje li ananas mjesto pokraj mozzarelle, ali oko jedne stvari ipak postoji gotovo univerzalan konsenzus: dobra pizza mora imati dobro tijesto i biti savršeno pečena. Jer čak ni najbolji sastojci neće spasiti pizzu čija je sredina gnjecava, dno nedovoljno pečeno, a rubovi tvrdi poput kamena.
Savršena pizza počinje puno prije nego što odaberemo nadjev
Svatko tko je barem jednom pokušao kod kuće napraviti pizzu poput one iz omiljene pizzerije zna da je to lakše reći nego učiniti. Možemo pronaći odličan recept, satima čekati da tijesto naraste i nabaviti najkvalitetnije sastojke, no kada pizzu izvadimo iz pećnice, rezultat često nije ni približno onakav kakvom smo se nadali.
Razlog se nerijetko krije u temperaturi. Profesionalne pizza peći postižu znatno više temperature od uobičajenih kućnih pećnica, a upravo intenzivna toplina omogućuje da se tijesto brzo ispeče, dobije karakterističnu teksturu i razvije onu neodoljivu koricu zbog koje se uvijek vraćamo omiljenim pizzerijama.
Dobra je vijest da danas više ne moramo imati profesionalnu kuhinju kako bismo se približili takvom rezultatu. Electrolux PizzaExpert pećnica razvijena je upravo za ljubitelje pizze koji žele uživati u autentičnom iskustvu pripreme kod kuće. Zahvaljujući temperaturi do čak 340 °C, pizza može biti gotova za svega dvije i pol minute, uz uvjete pečenja koji pomažu očuvati poželjnu teksturu tijesta i kvalitetu sastojaka.
Posebno razvijena emajlirana tava od lijevanog željeza ravnomjerno raspoređuje toplinu, što je osobito važno za dobro pečeno, hrskavo dno, a omogućuje i pripremu više pizza zaredom. Tu je i perforirana pizza lopatica koja olakšava rukovanje tijestom te uklanjanje viška brašna, što je detalj koji će posebno cijeniti svi koji su se barem jednom borili s pizzom zalijepljenom za lopaticu.
A da nije riječ samo o još jednom kuhinjskom gadgetu, potvrđuje i činjenica da je PizzaExpert podržala i odobrila Scuola Italiana Pizzaioli, ugledna talijanska škola za edukaciju pizza majstora. Za sve one koji žele dodatno usavršiti svoje vještine, dostupni su i digitalni recepti te detaljne upute za pripremu različitih stilova pizze, od napuljske do rimske.
Jedna kuhinja, bezbroj kombinacija i nijedno pogrešno pravilo
Možda je upravo to najljepše kod pripreme pizze kod kuće - što se ne moramo prilagođavati tuđim pravilima, birati između nekoliko ponuđenih kombinacija ili voditi pregovore oko toga što ćemo naručiti. Možemo zamijesiti jedno tijesto, pripremiti nekoliko različitih nadjeva i pustiti svakoga da stvori vlastitu verziju savršene pizze.
Za mene će to, gotovo sigurno, uvijek biti neka varijacija na temu klasika. Za mog muža možda baš ona nesretna kebab pizza, koju, unatoč svim njegovim pokušajima uvjeravanja, još uvijek nisam pristala kušati. Ali tko zna, možda jednom i popustim. Uostalom, ako je nešto bolje od dobre pizze, onda je to dobra pizza podijeljena s dragim ljudima, uz malo smijeha i pokoju prijateljsku raspravu.
Jer na kraju dana, nije toliko važno što stavljamo na pizzu, koliko s kim je dijelimo. A ako pritom uspijemo postići i onu savršeno hrskavu koricu, teško da može bolje.
