Američki fotograf Christopher Boffoli osvojio je svijet svojim radovima objavljenim u seriji "Big Appetites" u kojoj je prezentirao hranu u sasvim drugačijoj perspektivi. U svojim radovima kreirao je minijaturni svijet ljudi čija se svakodnevica odvija u potpuno drugačijem kontestu od onoga na koji smo navikli. Zabavne i šaljive fotografije zapravo su kritika američkom načinu prehrane i iskrivljenog odnosa prema hrani. Autor je rado za naše čitatelje otkrio kako nastaju interesantne fotografije, odakle crpi inspiraciju, koliko mu vremena treba za svaki rad i još mnogo toga. Potražite više informacija i uživajte još fotografija na stranici Big Appetites.
Odakle vam inspiracija za seriju "Big appetites"?
Inspiraciju za fotografije pronašao sam u kinu, televiziji i reklamama koje sam gledao kao dijete, koje su imale koncept promijenjenih odnosa veličina. Ljude su "smanjivali" i stavljali u okruženje predimenzioniranih stvari te su prikazivali njihovo snalaženje u "velikom svijetu". Takvi filmovi i reklame bili su vrlo popularni kad sam bio mlađi. Također oduševljavali su me razni autići i makete. Mislim da djeca žive u svijetu sagrađenim za odrasle i zato kad si dijete ništa nije proporcionalno tvom uzrastu, a i igramo se igračkama koje su isto čudnih dimenzija pa mislim da se u djetinjstvu rađa fascinacija malim stvarima. U bilo kojem muzeju možete naići na minijaturne artefakte iz povijesti pa je jasno da je čovječanstvo oduvijek bilo fascinirano malim stvarima. Oko 2002. godine u Londonu sam vidio neke umjetničke radove u kojima su se koristile figurice u okruženju velikih stvari pa sam počeo razmišljati o tome da počnem raditi svoja djela. Hranu sam odabrao zato što nudi bezbroj mogućnosti i zato što lijepo izgleda s predivnim bojama i teksturama. Hranu svi razumiju pa je zato dostupna i zanimljiva mnoštvu ljudi.
Pronalazite li inspiraciju u "modelima" (figurama) ili u hrani?
Kontekst je najvažnija stvar. Ne možete uzeti bilo koju figuru, staviti je na kolač i nazvati je lijepom umjetnošću. Bolje je razmišljati o figurici kao o liku koji ima svoju priču i motivaciju. Lik mora biti u pokretu i na meni je, kao umjetniku, da mu odredim sudbinu. Ponekad mi figure daju ideju za fotografiju, a ponekad hrana, odnosno njena boja, oblik ili tekstura. Pa sam tako za jednu moju sliku dobio inspiraciju nakon što sam otvorio kolačić koji se razbio na vrhu. Odmah sam dobio ideju da u taj kontekst ubacim radnike s alatom koji popravljaju nastalu štetu.
Koliko je komplicirano pripremiti set za jednu fotografiju i koliko vam vremena treba da dobijete idealnu scenu i sliku?
Hranu nije komplicirano pripremiti, ali je vrlo važno da radite s onim što dobro izgleda. Koristim jedino pravu hranu, a nastojim uvijek upotrebljavati sezonsku i svježu. Mnogi od nas ne promatraju hranu baš pozorno, ali kad je fotografirate u visokoj rezoluciji ona vam pokaže sve svoje mane. Ako radim sa savršenim komadom hrane poslije u studiju neću morati provesti mnoge sate za računalom i digitalno obrađivati fotografiju. Postavljanje scene se svodi samo na nabavu hrane te čišćenje, rezanje i stiliziranje u studiju. Zatim proučavam geometriju kako bi pronašao najbolje uglove za kadar. Uvijek je najteži dio procesa namještanje figurica. Nisu napravljene tako da samostalno stoje pa mi uvijek padaju na sve strane. Ponekad, posebno kada je mnogo figura u sceni, proces je dug i dosadan. Nekad nema ideja ili jednostavno ne mogu dobiti zadovoljavajuću sliku pa krenem raditi nešto drugo, a procesu se vratim nakon nekoliko dana. Kada imam sreće stvari se brzo poslože i pronađem pravu sliku odmah.
Radite li još uvijek na ovom projektu i gdje pronalazite "modele"?
Da, još uvijek radim na projektu "Big Appetites", ali trenutno većinu stvari koje radim su angažmani za razne časopise ili u reklamne svrhe za tvrtke i brendove. Imam mnogo dobrih ideja za potpuno novi opus za koji se nadam da ću snimiti do kraja godine i to za izložbu koju planiram dogodine. Sada sam prezauzet komercijalnim dijelom da bi uopće pomislio raditi nešto drugo osim skica budućih radova.
Figurice su dizajnirane za makete i ostale stvari koje su potrebne arhitektima za razne modele. U mnogo slučaja ne mogu pronaći upravo ono što želim pa treba proći proces dizajniranja figura na računalu, nakon čega slijedi 3D printanje i ručno bojenje s najfinijim kistovima. Upravo snimamo utrku mnogo malih biciklista, nalik na Tour de France, i svi čovječuljci i bicikli su napravljeni i isprintani 3D printerom posebno za tu priliku.
Što radite s hranom nakon snimanja, skuhate li neki specijalitet?
To me uvijek pitaju, ali ako nakon što sam radio s hranom i nakon što je odstajala u studiju nije uvijek najprimamljivija. Ne volim bacati hranu, ali većina toga što koristim na snimanjima završi u kompostu s kojim održavam svoj vrt. U većini slučajeva uzmem više namirnica kako bih bio siguran da imam dovoljno izbora u slučaju da se nešto ošteti na putu od trgovine ili pekarnice do kuće. Pa, ako postoji višak hrane nakon snimanja rado ću gricnuti nešto. Ipak, te namirnice vidim više kao predmet nego kao hranu, jer im je prvenstvena uloga objekta u kompoziciji fotografije. Ja sam podrijetlom, s jedne strane obitelji, Talijan pa je jasno da volim kuhati i jesti. U Big Appetites studiju postoji profesionalna kuhinju, imam prijatelje chefove i ponekad, ovdje u Seattleu, u slobodno vrijeme pišem o gastronomiji pa se može kazati da uvijek radim s dobrom hranom, kuham je ili jedem.
"Big Appetites" serija je obišla svijet, a i vi ste proputovali gotovo cijelu Zemlju, crpite li inspiraciju za fotografije tih iz putovanja?
Godinama sam često putovao prije nego što sam započeo ovu seriju fotografija, a sada putujem još više zbog izložbi i reklamnih kampanja. Naravno da sve slike koje upijete na putovanjima pokreću vašu kreativnost. Što su iskustva i utjecaji raznolikiji to ćete biti produktivniji i vaša djela će biti bogatija. Za vrijeme mog odrastanja u okolici Bostona u sedamdesetima i osamdesetima nisam se susretao s previše svjetskih kuhinja. Kineska hrana je vjerojatno bila najegzotičniji dio ponude i bila je jako ukusna, ali je bilo upitno koliko je zapravo autentična. Danas je situacija mnogo drugačija i djeca su izložena multikulturalizmu baš kroz hranu. Lako se zaboravlja koliko se gastronomska ponuda proširila i koliko je bogatija od vremena kada sam ja bio dijete. Mislim da smo jako privilegirani zbog toga, ali u isto vrijeme zanimanje za razne kuhinje i kuhanje se značajno smanjilo. Na primjer, moji prabaka i pradjed bili su jako siromašni kada su iz Italije došli u SAD pa su morali koristiti što jeftinije i nekvalitetnije komade mesa. Bili su prisiljeni biti inovativni u kuhinji, a danas ljudi poznaju samo mali dio onoga što je u ponudi, praktično dvije vrste odrezaka, ostalo se melje i prerađuje u raznolike proizvode. Napredovali smo u mnogim stvarima, ali smo istovremeno i nazadovali u puno toga.
Jeste li prije "Big Appetitesa" radili s hranom?
Pa u "Big Appetites" se ponajprije radi o elementu iznenađenja i humora, a hrana je zapravo, iz tog kuta gledanja, u drugom planu. Koristim hranu koju snimam na prirodnom svjetlu koje je najbolje za fotografiranje prirodnih boja i teksture hrane. U radovima koristim hranu jer želim ubaciti kritiku američkog, ponekad disfunkcionalnog, odnosa prema hrani. Ovisnost o prerađenoj hrani i lancima brze prehrane, način na koji "konzumiramo" hranu očima kada gledamo televizijske emisije i čitamo časopise o hrani, ali ne kuhamo kod kuće, način na koji novi sustav prehrane negativno utječe na okoliš i zdravlje ljudi. Još mnogo stvari uklopljeno je u moje radove, jer želim ozbiljne ideje prezentirati svijetu, a hrana je samo sredstvo s kojim to uspijevam.
Koje još projekte imate u planu?
Kao što sam već spomenuo, trenutno sam jako zaposlen komercijalnim stvarima, moj studio radi puno i na izdavanju licenci za radove iz kataloga za časopise i naslovnice knjiga. Također su se javili neki američki muzeji koji žele raditi izložbe mojih radova pa tako već imam nekoliko nekoliko manjih grupnih izložbi ovo ljeto u New Yorku, Teksasu i Londonu i jednu veću samostalnu u New Orleansu, u jesen. Novi opus se sprema, bilježnice su pune ideja, ali zbog obaveza nemam vremena, za sada, posvetiti se tome. Međutim, ne mogu se žaliti jer dobro živim od posla koji obožavam raditi i to smatram velikom privilegijom.
