Sve počinje od ljubavi prema hrani jer iskrenije ionako nema, otprilike je rekao George Bernard Shaw, a već odavno znamo i to da ljubav ide kroz želudac. Obje priče koje treba ispričati poslovni su uspjesi vođeni rukama dviju žena i obje priče obogatile su Zagreb na mnogo načina, no ponajprije vrhunskim okusima.
Ana Galić i Tatjana Mrduljaš prijateljice su iz osnovne škole i, iako ih je životni put neprestano razdvajao, to nikad nisu prestale biti. Ostale su bliske do danas, a kažu da je razlog možda i njihova različitost. Ana je završila dizajn na studiju Arhitekture u Zagrebu i već je 12 godina art-direktorica u agenciji BBDO, a Tatjana se intenzivno bavila manekenstvom i modellingom, živjela u Njemačkoj, Italiji, Velikoj Britaniji i SAD-u, da bi se skrasila (danas s dvoje djece) u Ljubljani.
"Znamo se od pete godine života, išle smo na skijanja, prolazile prve ljubavi i - ostale povezane. Uostalom, više sam hrane u djetinjstvu pojela kod nje nego doma", priča Ana, koja uz Tatjanu, stoji iza sada se već može slobodno reći - branda - Bistroteka. Nalazi se u Teslinoj ulici koja sve više postaje ulicom (dobrih) restorana i gdje je teško naći stol čak i u 22,30 sati. Tada gosti još uvijek dolaze i naručuju hranu, baš kao u velikim svjetskim metropolama.
"Obožavam jesti. Putovanja i hrana moja su strast", kaže Ana, uvjerena da je kulinarstvo najveća umjetnost današnjice. Prijateljica je s mnogim dobrim, poznatim i nepoznatim, kuharima Zagreba koji su je, kao i njezini prijatelji, bodrili da se okuša u ugostiteljstvu o kojem je sanjarila desetak godina, ali nije imala hrabrosti upustiti se u avanturu.
Tatjana je pak dugo godina bila i u ugostiteljstvu, a zanat je "ispekla" vodeći svoj restoran (Subito u Primoštenu), pa je tim lakše krenula u priču s Anom koja za Bistroteku sama kreira izvrsne kolače. Prostor su tražile nekoliko mjeseci i jedino izvjesno bilo je da mora biti - u centru.
"Sretna sam što smo baš ovdje, jer su nas susjedi - Pizza Duck, Vinodol i Carpaccio, odreda fenomenalno dočekali. Gosti nam kažu da smo ponudili upravo ono što nedostaje - ugodno uređen prostor s dobrom vibrom i domaću atmosferu s hranom koja nije preskupa", kaže.
Tu možete popiti vodu iz pipe, "po domaći", što potencira spontanost i feeling bistroa. Možete sjediti neobavezno, za šankom, i jesti - čega do sada u Zagrebu nije bilo, ili pak za stolom, uz birana vina (od 15 do 40 kuna za čašu). Uostalom njihov je slogan: Mjesto za apetite sitne i - nezasitne. Kuhar je Zoran Pongrašić, koji je zanat brusio i u kultnom "Prascu", a ima i svoj kulinarski blog.
Nit vodilja u vizualnom identitetu bila je da sve bude napisano rukom, a na crtežima su u glavnim ulogama paprika, peperoncino, češnjak i šalice kojima se često mjere sastojci kod spravljanja kolača, a upravo se tom mjerom služi i Ana.
O unutarnjem uređenju na domosfera.hr ipak bi trebalo reći nekoliko riječi, tim više što su obje vlasnice vezane uz estetiku i lijepo. U dizajnu interijera pomagala je arhitektica Morana Vlahović (koja je potpisala i Laubu), a ugođajno je svojevrsni "miks" engleskog i francuskog lokala.
"Htjeli smo da zidovi budu od otvorenih opeka, ali nakon što smo se i Tanja i ja zaljubile u pločice koje intenzivno podsjećaju na šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća, nedostajalo je svjetla i zidovi su ipak morali biti bijeli. Lijeva je strana (ako se gleda od ulaza) crna, tamna, iz nje izlaze i lampe koje potpisuje tvornica rasvjete Dekor iz Zaboka (dizajnirali smo ih zajedno s njima), dok je desna svojevrsna protuteža - stilizirana bijela šuma. Same smo puno radile na prostoru: od razmišljanja o detaljima do ozbiljnog fizičkog angažmana i bojanja radijatora", pričaju vlasnice.
Bistroteka je instant slavu stekla ponajprije doručcima - s poširanim jajima, dimljenim lososom, zobenom kašom, omletima - koji se subotom serviraju do 12.30, no sada se sve više etabliraju i ozbiljnijim ručkovima, kao i ponudom vina u kojoj se pazilo da većinom bude hrvatska, ali i da budu zastupljene mnoge vinske regije.
Sada već imaju 9 zaposlenih, a intenzivno brinu da sastojci uvijek budu svježi, slastice sočne, limunade od nešpricanih agruma, čokolade vrhunske i "crne", da što češće surađuju s malim OPG-ovima... Publika im je, očigledno, jako vjerna - pretežno ženska i naglašeno urbana.
Bilo kako bilo, volite li tapase naručit ćete izvrsnu pileću paštetu s konjakom, humus, tapenadu ili sendvič. Ako ste za ozbiljnija jela odabrat ćete izvrsnu juhu od rajčice s bosiljkom i tarana kašicom, gulaš od hobotnice, polpete od tikvica na posteljici od bijelog graha, file bakalara, brodet, kobasicu. A imate li "slatki zub" ili samo želite kušati zanimljive čajeve poput "zelenog s čokoladom" ili "bijelog s kruškom" neka vas put nanese u Teslinu 14 i - uživajte. Hranu možete, naravno, uzeti i za - van.
Deset godina - pet prostora
Za razliku od Bistroteke, koja je tek započela svoj očito zvjezdani put, brand Torte i to ovaj mjesec slavi već desetu obljetnicu uspješnog poslovanja. Da je tome uistinu tako, dokazuju činjenice da zapošljavaju četrdesetak ljudi te imaju čak dva nova zagrebačka prostora - jedan u Teslinoj, a drugi koji se u travnju otvara u Grahorovoj ulici. Tada će i privremeno zaustaviti svoje širenje, kaže ideatorica, osnivačica i spiritus movens ovog, slobodno bi se moglo reći, fenomena. Sve je počelo sada već davne 2005. kad je Martina Bračić, tada zaposlena u državnoj tvrtki, shvatila da se utapa u jednoličnosti i uljuljkuje u dosadnjikavoj sigurnosti, pa je nakon razmišljanja o tome što zapravo zna raditi - pala odluka.
"Shvatila sam da je moj jedini pravi talent prepoznati okus ili točnije znati kakav okus nešto treba imati kad se skuha. Od onih sam koji neprestano kušaju jelo dok ga rade, baš kao moja majka. Nije mi teško napraviti 14 verzija istoga jela, sve dok nisam sasvim zadovoljna. Dizajn jela, pa tako i torti i kolača, manje mi je bitan. Ako je okus fin, jela bih ga i sa žlicom iz zdjelice. Kod mene nema kompliciranja - grožđica, marcipana, kandiranog voća i kerefeka. Važno mi je da su tanjuri nakon što serviram kolač - prazni i polizani", iskreno kaže Martina.
U početku se sve baziralo na jednom kolaču koji je zaista znala maestralno napraviti - torti od sira tj. njemačkoj verziji slavnog američkog cheesecakea. "Bila sam ludo hrabra i posve nesvjesna što me sve čeka", kaže Martina, kojoj je tada bilo 30 godina i tek je rodila.
No, hobi i veselje polako su ali sigurno prerasli u vrlo ozbiljan posao, jer svi su "poludjeli" za tortom od sira (koja je ubrzo dobila društvo - tortu Ledeni vjetar, čokoladni i voćni, Brownie tortu, Švedsku tortu s breskvama, Tortu od mrkve, pa Jutarnju tortu sa smokvama i čokoladom, kao i Orehnjaču i Makovnjaču - u obliku torti). Prvootvoreni lokal u Centru Kaptol, gdje je i danas smještena središnja kuhinja, dobio je 2008. sestrinski prostor u Babonićevoj, a 2011. u Vrbanićevoj te lani prostor u atriju ZKM-a.
"Generacija sam koja je u Atrij dolazila sa strahopoštovanjem, kao generacija prije nas u Zvečku. Ovdje smo izlazili i smatram ga kultnim, pa je to i jedini prostor kojem nije ime Torte i to, nego je ostao - Atrij. Jedini je to prostor gdje imam partnericu, Ivu Duduković (vlasnicu pizzerije Spizza), ali i u kojem se mogu naručiti alkoholna pića. Želimo ga oživjeti i profilirati kao mjesto kamo se izlazi i navečer, na čašicu pića uz kolač, ali i ples uz DJ-a i vikend program Mingle@Atrij.
S imenima je, inače, povezana jedna zanimljiva priča. Prije nego što sam otvorila Torte i to, ozbiljno sam razmišljala da svoju slastičarnicu nazovem Piece of Cake, ali sam od te ideje odustala kako bi svi razumjeli ime. I onda se, u roku nekoliko mjeseci, doista otvorila slastičarnica Piece of Cake (op. ur. o njima neki drugi put). Nevjerojatno je kako iste ili slične ideje istodobno kolaju univerzumom i ponekad se čudesno preklapaju", prisjeća se Martina.
I doista, čini se da su sličnu ideju o slastičarnici kao divnom i prosperitetnom biznisu imali još neki, pa ih je danas u Zagrebu poduži niz (Amelie, Fancy cake, Cookie factory, Fine torte, Cukeraj...).
Martina je ponosna na svoje suradnike od kojih su neki uz nju od prvoga dana, što smatra svojim najvećim uspjehom. "Četiri-pet najbližih suradnika danas razmišljaju baš kao ja, pedantni su i zahtjevni, ili čak i gori od mene. Sada se mogu ležerno posvetiti kreiranju novih torti - jer svake godine "izbacimo" dvije-tri nove, dok sam prije izgarala od perfekcionizma, bila pravi control freak. Bilo me strah da bez mene ništa neće funkcionirati. Skoro sam krahirala 2006. uvjerena da će ako sama ne ispečem ili ne nadgledam pečenje kolača, pakiranje, dostavu i naplatu - ama baš sve će poći po zlu", iskreno priznaje Martina koja dugo nije bila svjesna da je s ovim poslom zapravo ostvarila djetinji san. Kad se vrati davno u prošlost prisjeća se kako je oduvijek zamišljala neki prostor s naslonjačima, udoban i ugodan, u kojem je i akvarij s ribicama...
Osviješteni i ostvareni djetinji san, carstvo okusa - jer samo su oni, a ne dizajn kolača, bitni - i jedna sretna i ostvarena životna i poslovna priča, to je priča o Tortama i to.
Upravo je ta autentična strast prema savršenom okusu i želja da se on podijeli s drugima ono što veže Bistroteku i Torte i to - ova dva predivna prostora u strogom centru Zagreba.
