Otkad je napustila našu redakciju, željno smo iščekivali Milin newsletter o pokretanju bloga i s pinky swear obećanjem o ne-spamanju doživjeli dan kada je Gladna Mila konačno ugledala svjetlo weba. U zadnjih nekoliko godina bila je na uredničkim pozicijama dva dosta jaka domaća gastronomska medija, u magazinu Dobra hrana i na našem portalu.
Kako sama kaže, obožavala je raditi oba posla, ali odgovorne funkcije u velikim korporacijama "prije ili kasnije dovedu te do burn-out sindroma". "Nisam više željela raditi tako "nagorena", imala sam potrebu odmaknuti se od svega i staviti samu sebe u neku novu, meni dotad nepoznatu, ulogu. Paralelno su mi se poklopile i neke stvari u privatnom životu, i odjednom su mi sa svih strana (a najviše iz vlastite glave) dolazili signali da trebam pokušati raditi samostalno. Uspješan freelancer često zvuči kao utopija, ali ostala bih "gladna" da nisam probala". Od medija i gastronomije nikako nije željela odustati, a jako iskustvo iz print i digitalnih izdanja dalo joj je podlogu za ostvarenje nauma. Skraćeno, danas proizvodi gastronomske sadržaje različitih formi za medije ili klijente direktno.
Ona je gladna autonomnosti, uživanja u malim stvarima, kuhanju za sebe, penzionerskog godišnjeg i uživanja u svakom jelu kao da je zadnje. Ako mislite da smo subjektivni kada kažemo da je Milin blog poseban, predlažemo vam da pažljivo proučite Gladnu Milu jer mahune i poriluk nikad nisu bili privlačniji. Na intervju smo dugo čekali, što je dobar znak u freelancerskim vodama, a s veseljem vam donosimo ugodan razgovor s Milom Batinicom iz nekih novih novinarskih okolnosti i pozicija.
Što te najviše potaknulo da pokreneš vlastiti blog i po čemu se razlikuje od drugih?
Blog je potreba za nekim mojim mini medijem, gdje će baš sve biti onako kako ja mislim da treba biti i gdje ne moram nikome povlađivati. Ujedno je i moje mjesto za zabavu, a u trenutku kada sam postala samostalac, bio je najbrže rješenje za svojevrsnu platformu na kojoj mogu predstaviti što i kako radim. Teško mi je govoriti o samoj sebi u smislu razlikovanja od drugih, jer to obično zvuči pretenciozno. Svakako, želim stvoriti zgodne video materijale, što kod naših blogera nije toliko česta pojava, a plan je i dijelu sadržaja pristupiti čisto novinarski. Bavljenje samom sobom dugoročno me neće zadovoljiti. Također, ne pucam na bazu recepata i ne mislim "tući" kvantitetu, trudim se da mi svaki post ima glavu i rep, odnosno osobni razlog zašto je objavljen.
Što misliš o hrvatskoj food blogerskoj sceni?
Hrvatski food blogeri već su godinama vrlo živahni i čini mi se da ta scena uopće ne jenjava, unatoč tome što se čuju i komentari da je food blogera previše. Možemo reći da postoji nekih 10- 15 naših blogera koji su stekli svoje čvrsto mjesto među internetskom publikom, prepoznati su od strane medija i oglašivača i razvijaju svoje priče u skladu s time. Pohvalno, no bojim se da kod nas još uvijek nitko ne može živjeti samo od toga. Opet, dobar blog može biti odskočna daska za neke druge poslove, pa onda uložen trud ima i neki egzistencijalni smisao. Istovremeno, kod nas postoji i more blogova koji su zapeli u vremenu, godinama nisu promijenili platformu, dizajn, pristup fotografiji i općenito, kvaliteti objava. S jedne strane, publika je sve zahtjevnija pa mi se čini da je napredak nužan, a s druge strane, kod nas zbilja svašta ima dobru prolaznost, pa sam možda u krivu. Prostora za sve očito ima, pa neka svatko radi kako misli da je najbolje.
Koliko vremena i truda ulažeš u stvaranje sadržaja? Kako izgleda tvoja nova "freelance" svakodnevnica?
Pokušavam držati neku razinu sadržaja, za koju vjerujem da je dobra. Postanje baš svaki dan nikako nije opcija, jer jednostavno nemam dovoljno vremena za to. Ako želim složiti pristojnu objavu, potrošit ću barem cijeli dan - kupovanje namirnica, kuhanje, postavljanje seta i samo fotkanje, pa obrada, pisanje popratnog teksta i recepta, unošenje svega u CMS, hendlanje posta po društvenim mrežama... o pranju suđa i spremanju kaosa koji nastane u mojih par kvadrata, da ne govorim. Nema obilaznog puta i nijedna faza se ne može preskočiti. Video objave dodatno kompliciraju stvar i puno su zahtjevnije. Tada lako ode i nekoliko dana, ovisno i o drugim obavezama, jer eto, život, čini se, nema namjeru stati zbog mog posta. U svakom slučaju, važno mi je da se prezentiram baš onako kako želim, jer vjerujem da o tome ovisi koliko ću biti privlačna i potencijalnim klijentima.
Po svemu sudeći, nisi plakala za jaganjcima, rado si "trusila glavu i udarala po masti". Koja ti je hrana posebno draga, a koja mrska?
Kao što nikada nisam mogla jednostavno odgovoriti na pitanje o najdražem bendu ili omiljenom filmu, isto je i s hranom. Od nekad izbirljivog djeteta, postala sam osoba koja zbilja jede sve. Ne u smislu sveždera koji će progutati bilo što, već jednostavno ne postoji svježa namirnica u koju ću uprijeti prstom i reći - e, to ne jedem. Mogu reći da sam sklonija slanome, nego slatkome i više razmišljam o glavnom jelu nego o desertu. Jako volim porodicu lukova i njihovih srodnika. No, kako da izostavim dragi, prosti krumpir? Kako da ne spomenem mahunarke? Ili izostavim sve te divne sireve? Okej, možda mogu reći da mi fokus nije na ribi. Ali, opet, to je čini posebnom poslasticom... Ne volim hranu bez ljubavi i inspiracije, nebitno koliko je sama priprema komplicirana. I sendvič može biti čudo, ako u njega uložiš ideju, novi sastojak, promijeniš samo jedan začin ili ga drugačije prezentiraš. Stvar je, zapravo, u tome da ti je stalo do tog sendviča. Odnosno, do onoga što ćeš na kraju pojesti.
Na blogu nas privlačiš porilukom, koprivom, mahunama i piletom. Što najčešće kuhaš i jedeš, ima li šanse da nas Gladna Mila iznenadi s Nutella cheesecakeom?
Na blogu su neke svakodnevne crtice iz moje kuhinje. Nisam se posvetila tome da popunjavam "rubrike" u smislu, slano, slatko, piletina, tjestenina... Možda će za time biti potrebe kada se skupi veći broj recepata, ali zasad ne idem u tom smjeru. Škljocnem fotićem jela oko kojih imam neku priču, mislim da prenose neku poruku (možda samo meni važnu) i jednostavno sam ih taj dan jela i uživala u njima, pa želim to podijeliti s drugima. Što kuham najčešće ovisi u mom trenutnom raspoloženju i količini vremena na raspolaganju. Ne želim se opterećivati očekivanjima bilo koje vrste. Umara me to, a ne želim biti umorna u svojoj kuhinji i na svom blogu. Teško da ću trčati za klikovima, na silu raditi recepte koje inače ne bih radila, s namirnicama koje inače ne jedem, ma koliko popularne bile. Cheesecake? Svakako. Već imam i snimljen materijal, čeka montažu. Cheesecake s Nutellom? Teško. Preslatka mi je.
Vrhnje za kuhanje je, u smislu namirnice, potpuna izmišljotina, fejker. Daleko sam ja od organske prehrane, ali opet, vodim računa o tome što jedem i ne vidim razlog zašto bih jela ovakve lažnjake. Ključno, smeta mi njegov okus (onako kako se najčešće koristi) jer preuzme sve u čemu se nađe i uglavnom uništi glavnu namirnicu. Postoje puno bolje zamjene, ispravnije u svakom smislu. Iz sličnih razloga ne koristim margarin, biljni šlag, zamjenske sireve, protuprirodne začine... Možda sam žrtva stavova nekih prehrambenih frakcija, ali nitko me još nije uvjerio u suprotno.
Kakve su dosadašnje reakcije na blog i imaš li neki "načelni" plan za budućnost?
Reakcije su za sada, zbilja impresivne. U ovakvim situacijama, mimo svoje volje, postaneš pojačano osjetljiv, a svačija podrška ti znači beskrajno mnogo. Jedan "share" na Facebooku, poprima nevjerojatan značaj. Osim komplimenata na sam izgled i sadržaj bloga, najviše ohrabrivanja ide u smjeru odluke o osamostaljenju. Djelomično od ljudi koji su već napravili isto, a djelomično od onih koji bi voljeli napraviti isto. Svima držim fige. Ako mislite da imam neki business plan ubačen u tablicu, nemam. Blog će se razvijati tako kako se razvija, dodavat ću sadržaje kako mi se "ćeifne", objavljivati ono što mi se u datom trenutku učini najboljim. Ono što je sigurno, želim se igrati s različitim medijskim formatima. Što se samog preživljavanja u freelance svijetu tiče, cilj je za početak steći dovoljno suradnji u kojima ću uživati i koje omogućavaju jedan sasvim običan život. Mimo toga, postoje nebrojene ideje za projekte koje bih voljela samostalno pokrenuti, ali za neke je stvari ipak još prerano.
