„Buvljaci“ odnosno sajmovi svakojake robe, od davnih su dana popularni širom svijeta, pa tako i u nas. Jedan od najvećih, u biti najveći u zemlji je onaj na zagrebačkom Hreliću, koji se nalazi tik do rijeke Save i preko puta Toplane.
Lako je pisati o najelitnijim restoranima, pjenicama i kavijaru, ali smatram da je svakako bitno spomenuti i ono što očekuje običan puk, pa sam jedno nedjeljno jutro posvetio razgledavanju, kupovini, ali i testiranju svega što se može ćalabrcnuti, odnosno prezalogajiti između transakcija. A možda nađem i onu kariranu košulju koju sam nosio od 1987. – 2003., i još bi da mi je mama nije bacila...
Od otvorenja davne 1970. godine, Hrelić srijedom i nedjeljom opsjeda velik broj ljudi, trenutno negdje između 30 i 40.000. Uz sajam automobila (platite 50 kuna i slobodno ga prodate za koliko se uspijete iscjenkati), tu je i sajam robe na kojem možete zakupiti jedno od 2.000 prodajnih mjesta, i nadati se da netko želi kupiti vaše knjige, štapove za pecanje, felge, značke, stare mašine...
Ovdje se može naći doista štošta, od neotpakirane robe, do pravih antikviteta, kao na primjer slika Tita i Pavelića jednog pored druguoga, što je dodatan razlog da je svaki put Hrelić – krcat! No, kako je od ranih sati sunce ubojito, a želuci načeti desecima mirisnih dimova sa svih strana, počinjemo gablec u Banani s turopoljskom kobasicom u hot-dogu s dodanim senfom (15 kn) te osvježavajućom prirodnom limunadom. Sjedamo u birtiju preko puta, idealnu za razmjenjivanje jutarnjih vijesti s ekipom, i prva odbijanja šetajućih trgovaca koji nude parfeme, žilete, remenje i naočale.
Kobasa zadovoljavajuća, zabilježili smo tri ista mala kioska s ponudom desetak brendova. Za početak – sasvim dovoljno, iako ne vidimo razlog škrtarenju u senfu. Prema ozbiljnoj preporuci, krenuli smo sjesti, i to kod Barice, kako od milja zovu Zagorsku klet. Misija: ćevapi i vratina u kotlovini. Kada netko desetljećima peče, pa onda u juhici toči svinjske šnicle, onda taj umak jednostavno ne može biti ništa drugo nego - ukusan. Dakle, za svaku preporuku, cijena za vratinu 25 kuna, za čevapčiće 30.
Cijeli je sajam pun sličnih ponuda, pa smo tako naletjeli i na hambije za 18 kuna, ali i pljeskavice za 40, što je i neki maksimum. Većina lokala ima i jela na žlicu, pa smo tako vidjeli i fileke i čobanac. Cijena, sitnica – 25 kuna.
Zapečeni grah je najdraži partner ražnjića, a svaki „gramar nazi“ će na ovim mjestima dobiti inspiraciju za sljedećih deset postova. Divno! Dok odbijamo gatanje (20 kuna), stopalice (3 komada – 10 kuna), krevetnine i krpe za suđe (!?), oko nam zapinje za lutajućeg trgovca koji prodaje – domaći češnjak. Za svakog ponešto!
No, bilo je vrijeme i za nešto konkretno jer se bližilo 11 sati, doba kad se ozbiljno morate baciti na hranu jer se tada jedu zadnje narudžbe hita Hrelića – odojka i janjetine u Mata Grillu. Odojak je po 100, janko po 160 kuna, tu je neizbježna debela drvena daska za cijepanje kao i mini vaga... Piva su svugdje između 10 i 12 kuna, kao i mali gemišti, svaki milimetar hlada se jako cijeni, tu svi skupa sjede hipsteri, hare krišne, polucelebritiji, bogati i siromašni, rokeri i harmonikaši... I svi vole pojesti dobru sajamsku kotlovinu, roštilj ili varivo. I ako niste bili, i probali jeftinu hranu s plastičnih tanjura i pivo iz boce - ne znate što ste propustili.
S monografijom Kreše Čosića, rabljenim štapom za pecanje, stopalicama i saznanjem da ću imati puno para i troje dece, završavam posjet najzanimljivijem zagrebačkom nedjeljnojutarnjem okupljalištu. Sljedeći put nastavljam s pregledom još tridesetak pajzlova i rezervnim crijevom za Hoover usisavač iz 1972. Hrelić je zakon, navratite i vi!
