Restoran Maksimir nudi odlične štrukle i bečki po povoljnim cijenama
Sve je više restorana koji za svoj moto vole postaviti pomalo nemaštovitu rečenicu “tradicionalna hrana s modernim elementima”. Preuređeni restoran Maksimir se isto tako predstavlja i moram priznati da sam, impresionirana prostorom i malo manje impresionirana navedenom rečenicom, pomalo strepila što nas čeka na tanjurima.
Kako nas je taj dan kad smo došli isprobati ponudu restorana Maksimir dočekalo divno sunce koje je u prostor razigrano ulazilo kroz ogromne staklene prozore, cijelo je iskustvo odjednom ogrnuto romantičnim prozračnim plaštem. Da si zamišljam idealno mjesto za ručak, to bi bilo baš ovdje. Boje interijera su smirujuće, igra sunca na stolovima predivna, a još me dodatno razveselila činjenica da je restoran pet friendly pa je logično da ćemo što prije nakon šetnje parkom s našim mješancem pojuriti na ručak baš ovdje.
Chef Ivan Horvat nam je predstavio jelovnik koji osim standardnog dijela ponude sadrži i mali dio koji će se mijenjati učestalo s obzirom na dostupne svježe namirnice. Kako je cijeli jelovnik ispunjen nekim starim zagrebačkim izrazima tako i ova mala lista jela nosi naziv “Zakaj ne?”.
U restoranu Maksimir ponosni su na svoje dobavljače, redom manje proizvođače i OPG-ovce čije proizvode rado i prezentiraju, pa smo tako odmah dobili na stol uz košaricu kruha i maslinovo ulje Ivanko te bučino ulje Đumlijan. Ne srame se ni svoje vinske karte pa smo tako tijekom ručka birali između graševina (Josić, Adžić), malvazija i škrleta, dok je vino kuće graševina Polovanec. Od crvenih vina favoriti su Stina i Testament pa smo uz glavno jelo pijuckali Bogondon, ali i Jareca.
Za početak smo odabrali miks mladih zagrebačkih sireva i zmiksanu paštetu s bučinim uljem i golicama sa standardnog jelovnika. Sirevi na plati su točno oni uz koje sam odrasla, a favorit mi je bio sir s vrhnjem koji bih rado vidjela na više jelovnika po gradu. Obožavano predjelo je ipak zasjenila fantastična svilenkasta pašteta začinjena aromatičnim bučinim uljem, a za hrskavi element, tu su bile bučine koštice.
Tu sam već bila sigurna da idemo u dobrom smjeru, a u to sam se i uvjerila sa sljedećim jelom. Došle su slane štrukle kao toplo predjelo. Priznajem, ali molim vas nemojte me špotati, ali ja nisam obožavateljica štrukli.
Zapravo ne volim kad su skroz kremaste, iako mnogi baš takve uzdižu, niti mi je kombinacija sira, vrhnja i tijesta nešto pretjerano uzbudljiva. No ovi štrukli su mi bili izvrsni. Osim kremaste unutrašnjosti, očito odličnih sastojaka, korica je bila fino pečena, hrskava, a nije bila žilava. Nisam se ustručavala pojesti i koju žlicu previše iako sam znala da nas čeka još nekoliko jela koje treba probati.
Iako smo mogli i preskočiti tjesteninu, morali smo probati široke rezance s raguom od patke i kavijarom od naranče sa "Zakaj ne?" dijela jelovnika. Taman kuhana tjestenina je fino obgrlila bogatu porciju ragua od patke, a 'kavijar' od naranče savršeno osvježio jelo i dao onaj "duck à l'orange" moment. Da sam samo ovo jelo pojela, bila bih sita. Porcije su im poštene, a cijene su odlične u usporedbi s ostalim lokalima u glavnom gradu koji nas iz dana u dan iznenađuju.
Morali smo isprobati i glavna jela, a nikada neću odbiti bili što pohano pa sam se iskreno razveselila kad sam vidjela da je na jelovniku i klasični bečki šnicl. Za sad prvo mjesto na mojoj osobnoj listi najboljih koje sam pojela u Zagrebu i okolici definitivno drži restoran Balon. I nakon što sam kušala ovaj, i dalje je tako ostalo, iako je restoran Maksimir jako blizu. Njihov bečki miriše na maslac, a poh je baš onakav kakvog pamtim da bi trebao biti.
Beški se u restoranu Maksimir prži na pročišćenom maslacu, pazi se na temperaturu i vrijeme i količinom opravdava nešto višu cijenu. Uz bečki šnicl, dobili smo malu salatu i poštenu porciju tartar umaka. Preporučili su nam uz to restani krumpir na njihov način, no ipak smo odlučili preskočiti taj dio jer je trebalo probati još jedno jelo.
Klasika, ali s odmakom je bilo drugo glavno jelo – zrolana purica z mlincem. Eksperimentirali su s mlincima dok nisu našli one savršene koji se ne suše i ne pucaju dok se u njih rola trgana puretina.
Fenomenalno jelo koje bih svakom preporučila, a čak mi nije zvijezda ovog tanjura ni meso, ni mlinac već umak kojeg bih pila u šalici bez problema koliko su u njemu skupljeni svi okusi i mirisi pravog pečenja. Jedina opaska, ako se odlučite na ovo jelo, jedite ga odmah - nemojte, poput mene, pola sata potrošiti na slikanje jer je šteta da se ohladi.
Za kraj smo probali pojesti maksimirsku gibanicu – njihovu inačicu dobro nam poznate međimurske gibanice, no s prženim lješnjacima i suhim šljivama. Ovaj je desert toliko zasitan da je zapravo odlična opcija ako ste završili svoju šetnju Maksimirom i poželite sjesti i odmoriti, ali se i okrijepiti uz kavicu i kolač. Taman ćete vratiti snagu i razveseliti se što ovaj restoran ipak na kraju opravdava mrsku mi rečenicu "tradicionalna hrana s modernim elementima".
Veselim se povratku u restoran Maksimir, a već smišljam neku proslavu koju bih mogla organizirati baš tamo. Naime, osim velike sale koja je već popunjena svadbama (s razlogom jer je prostor naprosto stvoren baš za takve romantične prigode), ovdje je i VIP sala koja može primiti do 15 osoba, a čim grane malo ipak toplije sunce, otvara se i velika terasa.
Ne čekajte vikend, iskoristite manje prometne radne dane, pojedite zaista spomena vrijedan ručak i uživajte u ugodnom ambijentu, ali i susretljivom osoblju.