Kada vozite iz Zagreba, Beli Manastir uopće nije daleko od Osijeka, a sam prekrasan ravničarski gradić završava nogometnim stadionom uz koji se održavala još jedna tradicionalna manifestacija. Iako je ove godine bilo osjetno manje natjecatelja nego prošlih sezona, osjetio se sjajan natjecateljski duh u zraku, a zabave se moglo nositi u vrećama.
Da je bilo desetak stupnjeva hladnije i da je u blizini neko jezerce, uvjeti za Grahijadu bi bili idealni, ali i ovako je sve moglo krenuti oko 15 sati, kad je organizator podijelio natjecateljima identične osnovne sastojke i pustio da igre počnu. Osamdesetak ekipa počelo je rezati luk, kobase, slaninu i vaditi dozvoljene tajne sastojke. Tome valja dodati i dvadesetak grahova koji su se van konkurencije krčkali u glinenim loncima, šarane u rašljama i tradicionalna jela koja su pripremali gosti - Hercegovci su kuhali raštiku, pekli uštipke i nekoliko puta zagangali, Međimurci su se odlučili za kalampajsani krumpir i pretepeni grah, a Vojvođanski aduti bila su riblja jela, te varijacije na temu graha.
Bilo je i zagorskih štrukli i ljutog mađarskog pilećeg paprikaša s trgancima, a o količinama baranjskih gemišta koje je stoički promovirao neumorni voditelj Davor Dretar – Drele, da i ne govorimo...
Uglavnom, ljudi su bili sretni i nasmijani, kotlići su se vrtjeli, dječica skakala, samo je jedan čovjek hodao i nešto nervozno zapisivao u svoj notes. Kako da pobogu isprobam 80 vrsta grahova i vratim se kući živ!? Vrijeme je protjecalo, gemišti me opustili, za svakim kotlićem bi me ponudili komadom kulena, rakijicom, osmijehom, prisjećanjem na utakmice s pritajenim favoritima iz ekipe Fit4Life, sve dok se u jednom se trenutku nije pristupilo ocjenjivanju.
77 tanjura za druga Fisha i kolege iz žirija gledalo je u nas, žlice su bile u rukama, par kriški kruha za međuobrok također tu, bacili smo odokativnu ocjenu plodova baranjske gastro ljubavi, i odmah uklonili prvih par komada „Ovi su precrveni – nije ovo natjecanje u fišu, nego u grahu!“ Nato smo diskvalificirali i dva priomjerka koji su bili raslojeni na tri dijela, centimetar masti, centimetar vode i centimetar taloga. Iz natjecanja su ispali i majstori koji su stavljali samo suho meso i zaboravili grah, onaj koji je istresao sadržaj kanua u tanjur (4 zrna graha i voda), te majstor koji ga je toliko zaljutio da sam morao ići trljati jezik o prvu brezu.
Onda smo probali po žlicu iz šezdesetak tanjura i izdvojili desetak boljih. Gledali smo boju, da nije pretamna ni presvijetla (kuhao se smeđi grah, dakle, ni crna ni žuta boja nisu konkurirale), konzistenciju zrna da nije prekuhana i raspadnuta, kao ni da je kao sačma, te logično – okus ponuđenog. Pola sata kasnije mi nije bilo do graha, ali deset tanjura nam se smješkalo i tražilo nas da proglasimo najboljeg.
Desetak žlica kasnije, ostala su četiri koja su bila bolja po nečemu od ostalih. Ljutko, Puniša, Stidljivko i Buncekasti. Čovjek stvarno ne bi mogao pomisliti da će se susresti s toliko različitih aroma, ideja, dodataka, pogodaka i promašaja... Zagrlismo se kao braća po kotliću, što smo stvarno i postali nakon tolike količine unešenih grahorica, pojeli po još jednu žlicu, dali konačne ocjene, zbrojili, i – pronašli pobjednika.
Predali smo kuverte s brojevima koji su se nalazili ispod tanjura i predali ih organizatoru s napisanim sudom. Vratili smo se među ljude srdačno odbijajući tanjure graha, i lagano zalegli do proglašenja pobjednika. Beli Manastir se veselio, nagrade podijelile, tamburaši zasvirali, a ja na putu kući još dugo prebirao kakvu ću samo savršenu grašinu napraviti jednom kad ću ga opet poželjeti jesti...
Savršena zabava, ne propustite se i vi prijaviti za sljedeću Grahijadu!
Poredak u kuhanju graha za 2016. godinu:
1.mjesto – "Nitko ispod 2 promila"
2. mjesto – Društvo "Naša djeca" Beli Manastir
3. mjesto – "Omladinci"
