Prvi je privatni vinar koji je punio vina u butelje u bivšoj državi još 1972. Prvi je ekološki proizvođač na ovim prostorima, od 1985., a poštovao je prirodu u vinogradu i podrumu i u godinama u kojima nije imao ekomarkicu na etiketi. Štoviše, prvi je kupio stado goveda, danas ih je oko 300, kako bi imao dovoljno prirodnoga gnojiva za prihranu vinograda.
Osim toga, prvi je privatnik čija su vina prije 30-ak godina uvrštena na vinsku kartu legendarnog zagrebačkog hotela Esplanade, prvi naš vinar o čijim vinima su skladali pjesme, čak i simfoniju, te prvi osvajač velikog svjetskog vinskog priznanja iz Hrvatske.
Njegovo je Venje iz 1998. proglašeno 2004. najboljim bijelim vinom u kategoriji do 10 funta na prvom ocjenjivanju britanskog časopisa Decanter, koje je danas najveće na svijetu. Zbog te mješavine graševine, rajnskog rizlinga, sivog pinota, sauvignona i traminca s položaja čije ime vino nosi, te vina Graševina 2002., koje je na istom ocjenjivanju dobila 95 bodova, Decanter je objavio tekst pod naslovom “Hvala Bogu na hrvatskim bijelim vinima”.
Ivan Enjingi (78) preuzeo je 1957. brigu o obiteljskim vinogradima s 2000 trsova. Prve je još 1890. posadio njegov pradjed Koloman. Danas ima više od 50 hektara vinograda na Venju, Hrnjevcu i Mitrovcu, ponajboljim položajima u Kutjevačkom vinogorju, dvadesetak zaposlenih i barem toliko različitih vina, među kojima nije lako izabrati najbolje.
Uvažavajući sve hrvatske vinske pionire i brojne odlične vinare koji su na scenu došli kasnije, Ivan Enjingi je jedini bez kojeg naša vinska scena ne bi bila ovakva kakva jest, složilo se prije nekoliko tjedana malo vinsko društvo kušajući desetak vina koja je ovaj čarobnjak iz Hrnjevca pokraj Kutjeva napravio proteklih dvadesetak godina.
Postoje dva Ivana Enjingija, ali na spomen tog imena svi koji barem malo znaju o hrvatskim vinima pomisle na oca, rastom sitnog 78-godišnjaka nevjerojatne snage, u čijem tijelu kao da žive dva čovjeka.
Prvi je emotivac koji se rasplače kad vidi čovjeka koji ne poštuje vino. Takvog Ivana Enjingija sam upoznao prije gotovo 20 godina u tek otvorenom restoranu Marijino zvono pokraj zgrade HRT-a u Zagrebu, a ne baš daleko ni od Vjesnikova nebodera, gdje su tad bile gotovo sve novinske redakcije. Legendarna vlasnica Marija Bagić nudila je Enjingijevu graševinu kasne berbe po akcijskoj cijeni, podjednakoj onima u vinotekama. I sam vinar ušao je u salu te, vidjevši da uživamo u njegovu vinu, sjeo k nama. Pričao je o svojim vinima pa zašutio i zagledao se u stol na kojem je društvo u to isto vino kasne berbe točilo mineralnu vodu. Nakon nekoliko trenutaka potekla mu je suza.
- Ja se trudim napraviti posebno vino, a oni ga razvodne – rekao je, ustao i otišao.
Ivan Enjingi svoja najbolja vina ne prodaje. Čuva ih za prijatelje. Bijelo Venje iz 2006., koje je donedavno opisivao kao najbolje vino koje je ikad napravio, u prodaju je pustio u svibnju ove godine. Možda i ne bi da nije uvjeren kako iz berbe 2010. ima još bolje. Dugo nije prodavao i Crni pinot 2006. Nije se još pohvalio neko boljom berbom, ali čini se da je ima.
I takav vinar se na nekoliko godina odrekao vina. Pogodila ga je odluka vlade Ive Sanadera da zabrani vožnju s 0,5 promila alkohola u krvi, pa je više od tri godine, do vraćanja stare zakonske odredbe, pio samo vodu. Na ulazu u vinariju stajala je plastična posuda s pet litara vode i etiketom na kojoj je pisalo “Sanaderovo vino, 0 promila, Kontrolirano političko podrijetlo”, koju su mu poklonili prijatelji iz udruge Vinoline. Drugi Ivan Enjingi je poput buldožera. Ili nosoroga, da ga ne uspoređujemo sa strojem bez osjećaja. Kao da mu odmor ne treba, provodi i do 20-ak sati na dan u podrumu i vinogradu, ali i na pašnjacima ili u šumi. Brine se o svakoj junici pasmine crveni angus, koje cijele godine slobodno pasu vani, i povremeno iskrči dio šume pa posadi nekoliko tisuća trsova sorti za koje misli da mu nedostaju. U šumu ide i po drvo, koje godinama suši kako bi bio siguran da će i bačve biti dovoljno dobre za sirovinu koju želi staviti u njih. Takva posvećenost vinu uzima žrtve, pa ga supruga nije mogla ili htjela pratiti, a razišao se, bilo je tu i nekih drugih razloga, i sa sinom enologom, također Ivanom.
I tu se može pronaći usporedba s nosorogom, snažnom životinjom koja život provodi samotnjački, a prepreke ne zaobilazi nego ih ruši i ne osvrće se. U vrijeme u kojem vinska industrija stvara modu svježih i laganih vina za brzu potrošnju, kako bi se i novac okrenuo do sljedeće berbe, Enjingi ide drugim putom. On i dalje pušta grožđe da na trsu sazre do kraja, pa ne čudi da su gotovo sve njegove berbe kasne ili izborne. A vina nisu slatka jer u fermentaciji prepušta prirodnim kvascima da posao odrade do kraja i sav grožđani šećer prerade u alkohol. U podrumu, poslije, vina pušta da odležavaju godinama. Zbog toga, a zahvaljujući i bogom danim vinogradarskim položajima, njegova su bijela vina u pravilu boje starog zlata, raskošnih mirisa, punog i moćnog, dugotrajnog okusa. Mnogi ne mogu povjerovati da je traminac iz 2006. nakupio čak 19,2 posto alkohola.
- Nitko na svijetu nije s prirodnim kvascima dobio traminac s toliko alkohola – uobičajeno polako rekao je Enjingi. Sam alkohol ne znači da je vino posebno dobro, no ovaj je traminac skladan, koliko to god zvučalo nevjerojatno i dio je velikog Venja 2006.
Sklad je najvažnija osobina vina, kao i glazbe, koju Enjingi obožava, a glazbenici mu ljubav uzvraćaju.
“S jeseni je lipo u Požegi biti i kod Ive Enjingija piti. Piti il’ ne piti, pitanje je sad. Dočekati stotu il’ otići mlad. Jer onaj koji pije umrit će, koji ne pije, taj će i prije”, otpjevali su mu Gazde, a veliki zaljubljenik u vina i odličan pisac Željko Garmaz u genijalnoj knjizi “Vinske priče iz Slavonije i Hrvatskog Podunavlja” podsjeća kako je Davor Bobić, ravnatelj Varaždinskih baroknih večeri, u svibnju 2013. na pozornici varaždinskog HNK izveo “Vinsku simfoniju Enjingi” s Tamburaškim orkestrom Hrvatske radiotelevizije, pojačanim za udaraljkašku i puhačku sekciju.
- Simfonija ima četiri stavka, a svaki je nazvan po jednom od vina. Prvi je ‘Vinski podrum – rajnski rizling’, a u njemu Bobić opisuje prvi dolazak Enjingiju. Drugi se zove ‘Vinski valcer – graševina’, a treći, ‘Arhiva Slavonica’, inspiriran je Enjingijevom vinskom bankom u kojoj su pohranjena vrijedna vina koja je veliki vinar dobivao od mnogih prijatelja. Posljednji stavak je ‘Finale – Venje’ i Bobić ga je posvetio vinu Venje iz 2006. U toj simfoniji svira se i na čašama, bačvama te bocama – piše Garmaz, a podsjeća i kako je nastalo prvo Venje, svjetski prvak iz vinograda koji je Enjingi sadio 1997. godine.
– Već drugu godinu sam imao izvanredan urod. Bilo je po 4-5 bačvi sivog pinota, rajnskog rizlinga, sauvignona, traminca i graševine. Iskreno, mislio sam ih odvojeno puniti, ali imao sam premale količine. Zato sam došao na ideju sve zajedno smiješati, kao što se nekad radilo u ovom selu s pet ili 50 sorti, ovisno koliko je tko imao u vinogradu, i napraviti jedno vino. Kad sam sve to izmiješao, nije mi se nimalo sviđalo. Ali kako je vrijeme odmicalo, vino je postajalo sve bolje. S obzirom na količine, zarekao sam se da ću taj cuvée točiti samo prijateljima u podrumu – ispričao je Enjingi Garmazu.
Što je rekao nije porekao. To prvo Venje iz 1998. nije pustio u prodaju. Enjingijeva vina ne piju se svaki dan i ne piju se usput. Zadivljuju svakoga tko im se ozbiljnije posveti, kao što zadivljuje i snaga koju taj čovjek i danas ima. Sve radi da mu vina budu još bolja i svu snagu ulaže da to i postigne.
Zbog takvog stava više puta sam rekao, a sad ću i napisati, da on neće umrijeti. Barem dok s vinom Venje crno ne dostigne uspjeh bijelog Venja i postane svjetski prvak. Bilo je u prošlosti problema s crnim Venjem jer je znalo refermentirati u bocama koje su provele neko vrijeme izvan podruma u neprimjerenim uvjetima.
I to je, poput bijelog Venja, mješavina pet sorata: merlot, zweigelt, crni pinot, cabernet sauvignon i frankovka. Potonje dvije posljednjih je godina posadio na visokim položajima na padinama Krndije. Lomio je vulkanske stijene na 400 metara nadmorske visine, nanosio zemlju i ravnao teren. Položaj je iznad vinarije, ime mu je Raskrižje, a Enjingi ga od milja zove Venje 3. Našao je u Njemačkoj i poseban klon cabernet sauvignona primjeren hladnijoj klimi. S tim grožđem Venju crnom želi osigurati više prirodnih kiselina i stabilnost te spremnost na dulje sazrijevanje u boci. Vjeruje da će tako i to vino postati savršeno, a ja se ipak nadam da neće uspjeti. Jer to znači da će pokušavati – znači i živjeti – vječno!
