Florida… Miami… Pa to nema nikakve veze sa Miami Viceom u kojem je mlađahni Don Johnson u pretijesnom sakou podfrknutih rukava ganjao kriminalce, a sve šiparice uzdisale za njim. Ne, Florida je danas jedan ogroman dom za umirovljenike. Većina američkih penzića se u zimskim mjesecima seli na Floridu zbog svoje blage klime. I što rade? Igraju golf! Ovdje su doslovno golf igrališta na svakom ćošku. Otprilike kao i nogometna igrališta po zagorskim selima…
Tražim neki restoran, jer u avionu ne jedem ona pakirana čuda. No, restorana nema nigdje. Ničega osim fast foodova. Zanimljivo, McDonald's i Burger King su ovdje u ilegali. Jako ih je malo. Pa, ajmo onda u jedan od fastfoodova, ali koji? Odabrah nekako „Chilis" sa simbolom feferona. No, na Floridi imena nemaju nikakve veze sa sadržajem. Tako recimo, u lancu brze hrane pod imenom "Vaffl“ možete dobiti grah i zelje, ali ne i vafle. Sve je smotano…
I tada, veliki trenutak - ulazak. Još si mislim, sigurno ću čudno izgledati sa svojom sijedom glavurdom među ovim klincima. Kad ono, vraga - ja najmlađi. Restoran pun opet onih penzionera. I njihovih roditelja. Pa cijele obitelji… Ej ljudi moji… Ovdje nitko ne kuha doma. Svi jedu po lancima brze hrane. Doručak, ručak i večeru. Cijela se obitelj utrpa u neki predimenzionirani „van“, i hop - na žderačinu. Vjerojatno nemaju ni kuhinju doma. Naravno, od ovakve hrane su i ljudi predimenzionirani, baš kao i njihovi automobili.
Sjedam... Nema jelovnika, nego nekakav kompjuterizirani stalak. Majko moja, gdje su naši lijepi restorančići s jelovnicima u skaju? Evo ipak konobarice jer vidi kako se znojim. Dogega se 20-godišnjakinja s predimenzioniranom stražnjicom od ove užasne hrane. Jako je ljubazna. I svo osoblje je pretjerano ljubazno. Recimo, ja kažem da želim hamburger, a ona odgovara: „Apsolutno ćete dobiti hamburger!“ Naručujem Colu light. Odgovor: „Apsolutno ne znam što je Cola light, kod nas su kole tamne!". Nema tamo light jer se zove Cola diet. Ajd, daj to.
Dobivam ogromnu plastičnu čašu pretrpanu ledom i tragove kole. Plastična čaša, ljudi moji, i slamka. Oni uopće nemaju staklenih čaša. Slamka, vjerojatno zbog higijenskih razloga. Okus: odvratan! Kao da pijem vodu iz bazena u Čatežu. Toliko je klora u vodi od leda da okus kole ne osjećam. Pokušavam negdje baciti led, ali me baba ružno gleda. Ništa, neću više piti taj užas. Ali vraga... Čim ti popiješ do pola, eto nove runde. Platiš jednom, piješ koliko hoćeš, . Na kraju naručih neki burger. Sve je to bilo okusom bez veze, ali zato meso ispečeno savršeno. Ne znam jesu i tu upotrijebili neku kemiju, ali stvarno je divno ispečeno, kao s roštilja na ugljen. No, kao i ona dijetna kola, tako je i pecivo bilo slatko. Ameri u sve živo stavljaju šećer!? Plaćanje je na karticu, samo pazite, sve cijene su izražene bez njihovog PDV-a, što naravno nigdje ne piše. Na računu dobivate cijenu s PDV-om, i još fiskalna blagajna preračunava napojnicu, ako želiš dati 5, 10, ili 20%. Sve preračunato - ti samo zaokružiš pobjedničku kombinaciju.
Odlučim ja da više ne idem po fast foodovima nego u neki restoran. No, ovdje restorana jednostavno - nema. Pitam, a ljudi uopće ne kuže što pitam. Na koncu jedan skuži i kaže da ih ima u unutrašnjosti, ali da su toliko skupi da si to nitko ne može priuštiti. Odustao. Toliko sam bio sit da nisam ništa jeo do jutra. Ajmo sad na doručak, ali hoteli nemaju doručak, nego svi idu u fastfood. Gledam što drugi jedu, pa se čudim. Sve moguće kombinacije slatko-slanog u isto vrijeme na tanjuru. Prženi špek fino miriše, a kajgana izgleda kao da je od plastike. Pa pohani pire od krumpira, masne kobasice i još svašta meni neidentificirano. Ajde, gledam ja neke palačinke, daj 'vamo palačinku. Dobivam nešto čudno, debelo oko 3 cm, a razvlači se kao kaoguma. I odvratni sirup od javora. Sve skupa slatko da ne može biti slađe. Toliko slatko da je nejestivo.
Eto opet jedne predimenzionirane, vidjela žrtvu, i prije nego što sam uspio riječ izgovoriti, juriša prema meni pa mi ulije u ogromnu šalicu pola litre kave. Filter kave! Ja sam prije mislio da je najgora kava u Austriji, ali ovo nema veze ni s kavom ni s naftom. Juri baba okolo s tim vrčem od dvije litre i samo škica tko je popio, pa mu opet sukne kavu. Inače, ja kavu obožavam. Ali pijem ju jako rijetko i to iz čistoga gušta, a ovo mi je ličilo na neki radioaktivni otpad.
Danas odlazim u Kennedy Space Center pogledati Apolle, Saturne i slične sprave koje su Ameri nekad ponosno fitiljili u svemir, pa ogladnim. Nema ni tamo ništa što nije uredno i zapakirano, presvučeno folijom i spremno za mikrovalnu. Mrzim mikrovalnu i smatram je zločinom gastronomije, ali kako Amerikanci žive ubrzano, tako i ubrzano pripremaju hranu u njoj.
Nema veze što ima okus na spužvu mariniranu sa slamom… samo da je brzo. Odlučim uzeti neku čokoladicu i Colu diet. To mi se činila najbolja kombinacija za izdržati do večeri. Uzmem neku plastičnu čašu i jurim na automat. Ulijem si Colu i stanem u red. Cijena čokoladice i Cole: $ 16,00!!! Plati pa se onda čudi! Gledam račun, pa ispadne da su mi i čašu naplatili. Naravno, ja nisam gledao - postoje obične, kartonske čaše i neke „neobične“ plastične s hologramom i scenama iz „Rata zvijezda“, koju poslije popijenog napitka uzimaš doma za uspomenu. A stoje jedna uz drugu … Naravno da sam uzeo ovu na „Rat zvijezda“, ali sam se nekako više osjećao kao majmun s „Planete majmuna“.
Hajd' još i večera, pa mi je dosta Floride, odoh na Bahame… Naravno opet ista priča, restorana nema, bavim se mišlju da odem u dućan koji prodaje vitaminske tablete pa da se nakljukam s njima. Zanimljivo je da postoje trgovine, veličine ovećeg Konzuma koje prodaju samo tablete i vitamine. Što god hoćeš, svakakve vradžbine, od opadanja kose, hemoroida ili kurjih očiju, vitaminske, proteinske tablete, prašak protiv zubobolje, za pojačani rast zubi ili opadanje zubiju…. Brate, svega, i rade cijelu noć. No kada sam vidio da je u istoj trgovini i ordinacija gdje vrše vazektomiju po sistemu „cut & go“ - odustao sam.
E, sada dolazi najbolje! Mogu reći samo, onako, kao u naslovima na portalima: „Nećete vjerovati što sam tada ugledao na drugoj strani ceste“ – fast food imenom „Hooters“. Kada otvorih vrata, osjećao sam se otprilike kao Seth Gecko, alias George Clooney kada je otvorio vrata bordela „Titty Twister“ u filmu „From dusk till dawn“. Ogromna količina konobarica, manekenskih proporcija i još sve u narančastim „hotpants“. Piči muzika, televizori urlaju, igra se bilijar a bogami i jede. Kažem vam… kao „Titty twister“: pravo mjesto za bikere i truckere. Ostadoh tamo i pojedoh… ne znam više što, ali čini mi se neki ultra masni „onion rings“ koji su mi u tom trenutku bili najfiniji na svijetu. Potvrdila se moja stara tvrdnja da promet u lokalu najvećim dijelom ovisi o osoblju!
Sjedim na aerodromu u Miamiju i čekam let za Bahame. Konačno je vrijeme za godišnji odmor i uživanje u hobiju – druženju s morskim psima. Usput surfam pa naletim na jednu važnu informaciju. Naime, i u neposrednoj blizini Hrvatske postoji Hooters. U Grazu. Otiđite, isplati se - standardi su isti! Zbogom Florido...
