Ma, koliko god se svađali s našim plavcima, zbog njihove rustikalnosti, zbog toga što su često preteški, pa i zbog toga što se gotovo u svakome nađe natruha nekih čudnih mirisa, svake godine iskoči njih nekoliko, bilo da je riječ o novim vinarima, bilo da oni dobro poznati ubodu još bolju berbu od uobičajenih. I u ovom izboru pet crvenih vina koja su obilježila proteklu godinu čak su tri plavca, a među njih uplela su se dva vina od slavnih internacionalnih sorti. Svih pet treba točiti u veeeliku čašu i u njima uživati polako, hvatati svaki trenutak, osjećati kako se mijenjaju u čaši u dodiru sa zrakom i kako griju.
1. Zlatan Plavac Grand Cru 2010.
Dugo je bilo dovoljno reći Grand Cru i svi su znali o čemu je riječ. Znali su da to nije neko francusko vino, iako taj izraz na francuskom znači veliki položaj ili velika berba. Znali su da je to najbolji hrvatski plavac, zlatan ne zbog boje, nego zbog Zlatana Plenkovića, legende hrvatskog vinarstva koji je sa starih trsova posađenih ponad Svete Nedjelje na Hvaru brao po pola kilograma grožđa čiji je sok završavao u bocama s tom posebnom etiketom. To je vino godinama bilo standard koji je pokazivao i dokazivao što sorta može dati na najboljim položajima srednje i južne Dalmacije, a potom se nekako izgubio. Pojavili su se i drugi odlični plavci, a ovaj kao da se utopio u Zlatanovoj ambiciji da se vinogradima proširi i na obalu, na obronke Biokova i zaleđe Primoštena. I taman kad su s tih položaja počela stizati prva vina, u starom Zlatanovom kraju, ili zlatnom kraju, kako kome odgovara, s one strane tunela kojim se dolazi na južnu obalu Hvara, dogodila se prava berba. Korpulentno, potentno, bogato, elegantno, za najbolja jela od crvenog mesa... Tim su riječima ocjenjivači Vinskih zvijezda opisali Grand Cru 2010. Dodijelili su mu četiri zvjezdice, dakle više od 90 bodova na listi do 100, i poslali ga u superfinale gdje je među devet najbolje ocijenjenih crvenih vina prošle godine osvojio treće mjesto, a, onako usput, i titulu najboljeg vina od hrvatske autohtone sorte, bez obzira na boju. Veseli veliki povratak velikog vinara na teren velikih vina. I ne treba čuditi ako ove godine osvoji još bolje ocjene, jer će ta berba 2010. biti sve bolja, barem još tri-četiri godine. To je vino za posebne prilike, a butelja je oko 200 kuna.
2. Crni pinot Dvanajščak-Kozol
Najljepše vinsko crno, u ovom je slučaju bolje reći crveno, iznenađenje prošle godine bilo je vino iz rinfuze. Na proljetnoj međimurskoj turneji svratili smo nakratko u slavnu Malu hižu u Mačkovcu. Ideja je bila samo pozdraviti domaćina, no s Branimirom Tomašićem to baš ne prolazi tako lako. Morate probati ovo, morate probati ono, nosio je pred nas novosti sa svog jelovnika i, naravno, po kap-dvije vina uz svaki zalogaj. I uz neku finu mesinu stigla je lijepa velika čaša s crnim vinom. Jasno je bilo da je riječ o crnom pinotu, ali nismo prepoznali čiji je. A Tomašić nam je poslužio vino kuće, ono koje nabavlja u rinfuzi. I to ne zato da bi jeftinije prošao, nego jednostavno zato što je to vino vrlo dobro. Svaka čast vinariji Dvanajščak Kozol čiji je taj crni pinot bio. Butelja u njihovoj vinariji stoji 60 kuna, a u njoj je, za pretpostaviti, vino i malo sazrijelo. Ono iz čaše u Maloj hiži bilo je razigrano, svježe, mlado, lagano a slasno, s tipičnim aromama crvenog bobićastog voća, ponajprije malina. U butelji će se sigurno razviti i arome kupina, pa i malo karamele. Posebno veseli što su za svaku preporuku i druga vina dragih ljudi iz Dragoslavca u Lopatincu na putu od Čakovca prema Štrigovi: Rajke i Zdravka, te njihove kćeri Tee Dvanajščak, koja je sa 16 godina bila i najmlađi sommelier u Hrvatskoj. Svakako treba kušati pušipel, odnosno moslavac ili šipon, a ugodno za pijuckanje je i DK Grofovo cuvee, mješavina chardonnaya, bijelog pinota, pušipela i graševine s položaja po kojem nosi ime. To je vino polusuho, a za ljubitelje slađeg kuća Dvanajščak-Kozol ima i poluslatka vina od traminca, bijelog pinota i, vratimo se na početak, ružićasto vino od crnog pinota.
Baković Plavac Murvica 2008.
E to je pravi plavac, kontroverzan, ali čvrst i postojan i ne da se o njemu loše priča. Angela Muir, predsjednica jedne od Decanterovih komisija za ocjenjivanje vina te nositeljica titule Master of wine koju u svijetu ima tristotinjak ljudi, rekla je, nakon što smo ga jesenas kušali, da je to vino za one koji vole istraživati. "Lijepo je. Ima malo mirisa po konjskom znoju, ali prekriven je finim voćnim aromama" – objasnila je i dodala da vino možda nije po međunarodnim standardima, ali da ni ne treba biti. Američki vinski kritičar i ocjenjivač vina Darrel Joseph koji živi i radi u Beču nazvao ga je čak prekrasnim. "Ima sve što vino treba imati, ali ima i dušu", rekao je, a na njega se nadovezao Paul Bradbury, Britanac koji se priženio na Hvaru. Plavac Murvica podsjetio ga je na britanski božićni puding, kolač od sušenog i koštuničavog voća.
Ovo je vino djelo Hrvoja Bakovića, samozatajnog Bračanina koji je po završetku studija otišao ribariti na brod u Kaliforniju pa se nakon nekoliko godina vratio na rodni otok i posvetio vinogradarstvu i vinarstvu. Prije 11 godina posjetila ga je grupa Francuza. Kušali su vina, obišli lijepe vinograde i skromnu vinariju kraj Bola i otošli. Za nekoliko mjeseci poslali su mu ugledni francuski časopis La Revue du Vin de France na čijoj je naslovnici bila boca Plavca Murvica 1999. a unutar korica iznimno pohvalan članak o tom vinu. Hrvoje i danas ima istu skromnu vinariju, vinograda je sve više, a vina, barem mene, oduševljavaju na svakom kušanju. Lani sam prvo uživao u berbi 2007., snažnom skladnom vinu s još izraženom voćnošću pomiješanom s aromama makije i dalmatinske trave te tercijarnim aromama koje nastaju u boci, a potom, u gore navedenom uglednom internacionalnom društvu i u toj 2008. koja miriši po kamenu s morskog dna obraslom travom. Baš mi je taj miris asocijacija na velike plavce kakav Baković Plavac Murvica doista je. Butelja stoji oko 130 kuna.
3. Josić Ciconia Nigra
Izvrsno, voćno, slasno, pa čak i slatkasto, ako se ta riječ smije koristiti u pozitivnom smislu, ljupko vino je Ciconia nigra 2011. Damira Josića iz Baranje. Crna roda, a po toj je zaštićenoj ptici Kopačkog rita vino i dobilo ime, pristaje uz puno finih jela kakva Josić nudi u svom restoranu odmah pokraj vinarije u Zmajevcu. Već je pogled na taj objekt atrakcija. Uređen je u gatorima, starim baranjskim podrumima koji su vodoravo ukopani u pješčana brda. Josić ih ima pet i u njima je temperatura uvijek između 12 i 15 stupnjeva što je idealno za vino, a u restoranu je, dijelom zbog vina, a dijelom zbog velikog otvorenog kamina, ionako uvijek toplo. Nekad je to bila blaga pješčana padina, a u njoj je voda izderala surduke, kako danas Baranjci zovu ulice koje vode do njihovih podruma. Ulice su danas, naravno, uređene pa se do Josićeva podruma i vinarije može došetati, a može se ući i sa stražnje strane, odnosno sići s parkirališta koje je na zaravni na kojoj počinju vinogradi. Ciconia nigra je neobična bordoško-burgundijska mješavina cabernet franca, cabernet sauvignona i crnog pinota. To je i vino kojim se Josić proslavio prije gotovo 15 godina, a i danas mu, eto, služi na ponos. Dovoljno je svježe (čitaj ugodno kiselo) da poprati riblji paprikaš ili perkelt, dovoljno moćno i za gulaš od divljači ili čobanac, a dovoljno fino i za razgovor uz vatricu u intimnom društvu tijekom zimske večeri. Cijena mu je 77 kuna.
4. Stina Plavac mali Majstor 2009.
Nije dobro kad se tijekom razgovora o vinu najviše spominje etiketa, a upravo s tom temom već nekoliko godina počinju razgovori o vinima Stina na čijoj etiketi naizgled ne piše ništa. Tek kad se pomnije pogleda vidi se da su slova utisnuta na bijeloj ili crnoj podlozi kao da su uklesana u brački kamen. Dobro je, međutim, što se o tim etiketama može pričati uživajući u vinima koja iza njih stoje. Vinarija je smještena u zgradu Prve dalmatinske vinogradarske zadruge osnovane 1903. u Bolu, na samoj rivi. Zgrada koja je ispražnjena kad je filoksera poharala vinograde, a Bračani pobjegli preko oceana, neko je vrijeme bila i skladište za ribarske mreže, a potom desetljećima mjesto u kojem se radilo loše vino. Posljednjih godina, eto, preuređena je i sad je, ugođajem i vinima, izvrsno mjesto za lijepe i duge vinske razgovore. Stina Plavac mali Majstor srednja je od tri kvalitativna ranga plavca ove vinarije. Berba 2009. je čisto, puno, čvrsto vino bogatog mirisa u kojem dominira čokolada. Odležalo je 18 mjeseci u novim bačvicama i treba mu vremena da se svi moćni mirisi, kakve daju grožđe te moćne sorte i hrastove dužice, harmoziziraju. Već se više od dvije godine vinski kritičari natječu tko će ga opisati ljepšim riječima, a svakih nekoliko mjeseci treba tražiti druge epitete jer se vino mijenja i to,hvala bogu, samo nabolje.Koliko je ovaj Majstor dobar, dovoljno govori i često isticanje kako ima odličan odnos kvalitete i cijene. A butelja je 160 kuna. Možda će to biti prvi plavac koji će probiti granicu lijepog starenja od 10 godina. Dosad, naime, kvaliteta i onih najboljih i najskupljih počinjala je padati otprilike osam godina od berbe. Ovaj je u šestoj godini još poprilično mlad.
