No, pizzu kakvu danas znamo – s rajčicom, prvi su počeli pripremati Napolitanci, vjerojatno u prelasku s 18. na 19. stoljeće. Pizzu su tada jeli najniži društveni slojevi koji su je kupovali od uličnih prodavača, a predstavljala je pristupačno i praktično jelo koje se moglo konzumirati brzo i „s nogu“, što je bilo vrlo bitno ovim pojedincima koji su mnogo vremena provodili na ulicama.
Zanimljivo, iako je vjerojatno bila poprilično ukusna, bogatiji slojevi na nju su gledali s gnušanjem sve dok je, prema predaji, nije popularizirala talijanska kraljica Margherita. Kraljica je, navodno, tijekom jedne posjete Napulju bila zasićena visokom gastronomijom te je htjela probati običnu hranu, pa su joj servirali pizzu s rajčicom, mozzarellom i bosiljkom, koja joj se jako svidjela. I tako je nastala pizza Margherita koja se brzo proširila Italijom, a nakon Drugog svjetskog rata i mnogo dalje. Pizza je danas simbol talijanske kuhinje i predstavlja jedno od globalno najpoznatijih i najomiljenijih jela.
Prilagodljivost pizze
Od svojih početaka do danas pizza je doživjela mnoge varijacije, i vjerojatno je upravo njena prilagodljivost zaslužna za planetarnu popularnost. Varijacije se najčešće odnose na različite nadjeve koji, ovisno o podneblju, uglavnom sadrže omiljene namirnice lokalnog stanovništva. Pizze u, primjerice, Meksiku se često obogaćuju grahom i avokadom, u Australiji ananasom, a u SAD-u raznim prerađevinama crvenog mesa. No, pizze se razlikuju i oblikom i debljinom tijesta. Na primjer, sicilijanska pizza poznata je po nešto debljoj kori, calzone predstavlja tzv. preklopljenu pizzu, Stromboli roladu od pizze, a Vesuvio i pizzolu pizze kod kojih se tijesto nalazi i na dnu i na vrhu. Najbogatija je vjerojatno američka Chicago deep-dish pizza koji nalikuje na pitu te sadrži obilnu količinu nadjeva.
Tradicionalne talijanske pizze
Pizza se, dakle, mnogo odmaknula od svojih napuljskih „predaka“ te bi se moglo zaključiti da je samo mašta granica određivanju i osmišljavanju različitih vrsta pizza. Zato se kod osnovne podjele gastronomi često okreću tradicionalnim talijanskim pizzama. Neki idu toliko daleko da pravim pizzama nazivaju samo one izvorne napuljske – Margheritu i marinaru, koje su u EU i zaštićene kao izvorne talijanske pizze. Margherita u nadjevu sadrži rajčicu, mozzarellu i začine, dok marinara sadrži samo rajčicu, maslinovo ulje, češnjak i origano. Međutim, mi nećemo zauzeti strogi puristički stav te ćemo navesti i ostale osnovne talijanske pizze. Tako se u Italiji, osim napuljskih pizza, na menijima često nalazi i pizza romana koja uz rajčicu i sir sadrži i slane inćune, pizza pugliese koja sadrži rajčicu, sir i luk te pizza quattro formaggi koja sadrži četiri različite vrste sira – najčešće mozzarellu, gorgonzolu, neku vrstu polutvrdog te tvrdog sira. Kod nas najpoznatija capricciosa ili „miješana pizza“ koja sadrži rajčicu, sir, gljive i šunku, u Italiji obavezno dolazi oplemenjena artičokom.
Posebne vrste
Kao posebna vrsta mogla bi se izdvojiti i pizza caprese koja se ne peče s nadjevom, već se na pečeno tijesto samo poslaže narezana svježa rajčica, mozzarella i bosiljak te se doda malo maslinovog ulja. Također, u Italiji nisu neuobičajene i tzv. bijele pizze koje ne sadrže umak od rajčice, a u mnogim varijantama ni sir, te su izrazito ukusne ukoliko se posluže uz pršut, smokve i rikulu.
Pogledajte neke od naših neobičnih prijedloga:
Pizza s janjetinom i slanutkom i egzotičnim začinima
