U Gajiću je svojedobno živio i Jerko Zlatarić, član Đilasove komisije za razgraničenje između bivših jugoslavenskih republika, možda i najzaslužnija osoba za činjenicu da se Baranja danas nalazi u sastavu Republike Hrvatske. Fascinirajuće zvuči da je Filip šesta generacija vinara u obitelji. Po dužini te tradicije, kada su u pitanju komercijalni vinari, Golubovi se mogu mjeriti samo s obitelji Gerštmajer iz Zmajevca.
Filip je također jedan od dvaju preostalih uzgajivača kadarke u Baranji te jedna od dvaju preostalih osoba koje u Baranji aktivno sviraju gajde (uz sjajnu gajdašicu Maju Kešić Masle). Student poljoprivrede, za koji mjesec prvostupnik, koji je kako sam kaže jako zaljubljen u svoj zavičaj te pjesmu, ples, svirku i običaje, u okuse djetinjstva i mirise iz lonca u „bakine kujne“, u svinjce i kokošinjce, u njive i vinograde i šljivike.
O obitelji Gerštmajer ne znam i ne usuđujem se govoriti o tome koja od naših obitelji krije dužu vinarsku tradiciju. Koliko sam ja uspio uroniti u povijest pratim svoje korijene unazad šest generacija i pouzdano znam da su svi bili vinari. Od sredine 19. stoljeća dok je bio živ moj didak Marka Car moja obitelj nosi taj nadimak „Carevi“ i naš vinski podrum nosi naziv Carev podrum. A tko su bili njegovi predci još uvijek ne znam. Mogu samo pretpostaviti s obzirom na obiteljsku, ali i seosku tradiciju da su i oni bili ratari i vinari, no to ne mogu sa sigurnošću tvrditi. A nadimak „Car“ zapravo nije vezan u svojem postanku za vinarstvo. Naime, didak Marka Car je u svojoj mladosti bio lađar na Dunavu u Austro-ugarskoj službi te je zahvaljujući dobroj plaći mogao priuštiti posuđivanje novaca prijateljima u potrebi bez uzimanja kamate. Zbog toga je zaslužio nadimak „Dobri car“. S vremenom se dio nadimka izgubio (vjerojatno s prestankom njegove državne službe i mogućnosti posuđivanja novaca) a ostao je samo „Car“ što se danas uglavnom veže uz naše gospodarstvo, a i gostoprimstvo.
„Nažalost da, šokačka Baranja je turistička, a i opća nepoznanica unatoč svemu svome bogatstvu mirisa, okusa, slike, zvuka... Ako pričamo o gastronomskoj baštini mogu reći da ni jedno šokačko slavlje ne prolazi bez dobrog paprikaša i tijesta. Od bezbroj vrsta paprikaša i još više vrsta pečenih, kuhanih, ukuhanih i lijevanih tijesta,te još brojnih jela, od onih najbrojnijih na žlicu do onih za prste zaprljati pa kasnije oblizati, izdvojio bih za ovu priliku samo jedno (o ostalima ima materijala za još jedan intervju) – pileći paprikaš s trgancima i lokšicama ili kako to ljudi kod nas zovu natrgano na pile“, govori Filip o šokačkoj gastronomskoj tradiciji.
Kao što rekosmo Filip je jedan od dva preostala vinara koja na području uzgajaju kadarku, staru tradicionalnu sortu vinove loze koja je gotovo iščezla, a čiji uzgoj je u posljednje vrijeme revitalizirala vinarija Tonković na subotičko – horgoškoj pješčari u susjednoj Vojvodini.
„Kadarka nam ustvari može vrlo dobro poslužiti kao primjer zapostavljanja tradicijskih gastro-eno-etno vrijednosti Baranje. Ta stara i izuzetno arhaična sorta dolazi na područje Baranje u vrijeme turskih osvajanja i do danas se održala na svega dva gospodarstva od kojih je jedno i moje gospodarstvo „OPG Golubov“. Iako kadarka daje izuzetne rezultate u našem podneblju i može dati čak četiri vrste vina, ovdašnji vinari unatoč tome biraju modernije i „tuđe“ sorte vinove loze. Dakle situacija je jednaka kao s tradicijskim jelima.“
O svojem pogledu na život i planovima za budućnost Filip govori: „Ja planiram i ja radim i neću odustati dok dišem. To je šokačka tvrdoglavost i inat kojeg drugi nemaju i ne razumiju. Svjestan sam koliko vremena i rada treba žrtvovati da postignem ono što sam isplanirao, no to me ne plaši. Najviše me ustvari plaši birokracija jer je to ono s čime se ja ne želim baviti, a bit ću primoran, jer u našoj domovini nije dozvoljen rad ako dio posla čovjek ne odvoji na birokraciju. Tako je to. No ustrajem u odlučnosti i odličnosti, te se nadam da će za godinu – dvije (ako ne i prije) moći bilo tko i bilo kada doći u Carev podrum na „natrgano na pile“, ili na bilo koje drugo jelo s bogatog baranjskog menija i naravno na koju dobru kapljicu razgovora, pjesmu uz gajde, pa daj Bože da i zaplešemo i od mene neće nitko neće biti sretniji na ovome svijetu.“
Što reći na kraju nego Filipu poželjeti svu sreću da uspije u svojem naumu i da širi krug ljudi na pravi način spozna još jedan djelić (izvorni i autohtoni) mozaika multikulturne Baranje.
