Iako su od davnina poznata njezina ljekovita svojstva, potočarka je pomalo zaboravljena biljka, koja se s trendovima osvještavanja zdravog života ponovno vraća na tržnice. Jedna je od najstarijih salatnih biljaka, a zbog svojeg blago paprenog okusa bila je omiljeni začin starih Grka i Rimljana.
Osim kao začin, potočarku su jeli kao salatu, a svježe iscijeđeni sok mladih biljaka koristili su kao tonik. Početkom 17. st počela se uzgajati u Francuskoj i Njemačkoj, a kasnije se raširila po cijeloj Europi. Okus joj je sličan rotkvici, a tijekom cvatnje se pojačava te postaje intenzivniji i gorči.
Mladi izdanci ili samo listovi potočarke najčešće se beru u proljeće. Kasnije tijekom cvatnje listovi i stabljika postaju tvrdi i ljuti te više nisu tako ukusni za jelo. Nasjeckano svježe lišće može zamijeniti peršin, a koristi se za pripremu salata, u juhama, pečenom krumpiru, mesu i ribi, te kao namaz i posip za maslac i svježi kravlji sir.
Potočarku možete koristiti za pripremu zelenih kašastih smoothieja ili pita te kao dodatak sendvičima ili prilog glavnom jelu.
