Koliko god Zagreb bio krcat roštiljnicama i restoranima kojima je meso daleko na prvome mjestu, što se tiče jednostavnih jela s roštilja, pogotovo ćevapa i rebrica, u zadnje vrijeme se može govoriti o ozbiljnoj stagnaciji.
Pravog steakhousea uz stvarno skup Mano gotovo da i nemamo, mljeveno meso u ćevapima i šiš ćevapima je sve češće okusa smljevenih lijekova i ljutih papričica koje više vuku na barutanu nego na polje, pa je Brenner u Voltinom naselju u Zagrebačkoj 194 pravo osvježenje.
Uređeno je svjetski, ugodno, iznad šanka velika polica s vinima, sve u drvu, ne pretjerano osvijetljeno, čisto i stvarno s ukusom. Konobari su baš steakovski uniformirani i sve nekako sluti da će i meso biti izvrsno. Samo nas je dvoje pa pažljivo biramo što odabrati, ali vrućim uštipcima s vrhnjem i vlascem ne možemo reći ne. Fino, masno, zarazno, podsjećaju na one najbolje koje radi Didov san, umak nježan, sofisticiran, ali to je tek uvertira u stvarno šarolik svijet umaka koji su ovdje na najvišoj razini.
Sljedeća stvar koja ostavlja dojam su teleća rebrica. Mesna, ne premasna, s domaćim BBQ umakom koji naglašava samo meso i ne preuzima inicijativu. Meso mekano, a ne premekano, ne stide se soljenja, ukusno, miris dima i ugljena, izvrsno... Kao prilog je došao pomfrit od batata i mrkve, zanimljiv, ukusan, samo da je bio još mrvu hrskaviji, gotovo pa savršen.
No, bio je red na jelo dana, teleće ćevape po specijalnoj recepturi. Posluženi uz domaću lepinju koju morate probati prije nego se ohladi i izvrsnim lukom srebrencem, ovi su mesni valjušci pravo otkriće. Sočni, krupno mljeveni, puni okusa i mirisa stvarno vraćaju nadu u jedan od najpopularnijih fast foodova u metropoli.
U razgovoru s vlasnicima, ljudima koji drže i Lido i La Bodegu i dio Zrča, saznajemo da im je upravo to bila i namjera, napraviti najbolji roštilj u gradu i pružiti ljudima ona jela koja vole pojesti, ali na malo sofisticiraniji, dotjerani način. Proizvodnja im je u podrumu, ćevapi od isključivo telećeg vrata se melju na dvanaesticu, a potom i na šajbu broj 6. Juneći ćevapi, malo tvrđi ali svejedno jako ukusni su na 4,5, pa ako radite vlastite, možda će vam ovo biti od pomoći!
Paški sir s OPG-a MIH, kao i čvarke s OPG-a Grašo, grah šalatu i mini zagorske štrukle iz krušne peći koje nabavljaju iz Samobora smo zajedno sa steakovima ostavili za sljedeću priliku, iako nam je bilo teško, no na stolu je bio kebab, turska tehnologija po uzoru na one iz Münchena!
Ovaj šiš kebab je fenomenalno pravilno ispečen, velik (330 grama, kakva je i porcija ćevapa), korektan, bez rupica i previše dodataka, s onim savršenim šmekom Orijenta i salatom koja ga istovremeno ublažava i osvježava.
Kao na stanici kraj Taksima nakon tulumarenja po Istanbulu, divota! Salate i dresinzi su posebna priča, dotjerane do u najmanji detalj, treba vam jedan dan samo da se njima posvetite, svaka čast. Nemojte se samo iznenaditi što ga nećete dobiti u lepinji nego – tanjuru.
Pivska karta je bazirana na lepezi Carlsberga (fini Grimbergen Blanche), vinska karta je od Belja. Dakle, uvijek ima mjesta za dopunu. Za kraj, savršeno sjedaju luleki ili šufnudle s prezlom i vrhnjem, odnosno knedle bez punjenja.
Povratak u mladost i podsjetnik da u Brenner treba doći jako, jako brzo i utvrditi gradivo, a i probati njihove hvaljene dnevne gablece. Ali nakon ćevapa i rebrica... Stvarno dobro mesno carstvo, ovdje bi jeo i sam Yul Brenner!
