Dugo se u Zagrebu nije toliko brujalo o nekom restoranu kao o Sopalu. Možda je do odlične lokacije, možda do drugačijeg fun dining koncepta ili odlično uređenog interijera, a možda do činjenice da smo istraumatizirani pandemijom oduševljeni svakom prilikom da napustimo dom i pojedemo nešto fino. Nagađanja su nestala već nakon prvog zalogaja specijaliteta iz vještih ruku chefa Marka Turkovića.
Do prije samo nekoliko tjedana Sopal je bio mjesto na kojem smo isključivo mogli pojesti večeru, no na radost svih koji su se pri prvom posjetu zaljubili u ovaj jedinstveni koncept (poput mene), sada se možemo po zapečeni kupus ili slasnu prepelicu uputiti i na ručak. A upravo sam te specijalitete htjela probati i sama.
Kapelunge, poriluk i limeta;
Riječ kojom bi najbolje opisala Sopal je nepretenciozan. Vrhunska hrana po odličnim cijenama, ugodna atmosfera uz dobru glazbu i najbolje od svega, mlada ekipa u kuhinji koja nije skrivena u pozadini nego je prezentirana poput predstave koju gledamo dok čekamo hranu. O chefu Turkoviću ne moram puno ni pisati jer ga već svi znamo kao jednog od najboljih mladih kuhara u Hrvatskoj, a maštovita jela s njegovim potpisom pričaju priču o iskustvu, ali i jasno vidljivom talentu.
Prvo jelo koje je Marko prezentirao bile su kapelunge, duguljaste školjke nalik na prstace, servirane na ledu. Na moju nesreću, taman sam izgovorila kako je poriluk jedina namirnica koju ne volim,a upravo je on jedan od tri glavna sastojka uz kapelunge i limetu. Iako mi poriluk nije drag, nema jela koje nisam spremna probati pa sam uzela veliki zalogaj i oduševila se. Svježina limete i školjke savršeno se nadopunjuju, a poriluk iako ima svoj karakterističan okus, postao je ne samo podnošljiv nego i ukusan. To je ono što me najviše veseli kod hrane - kada se namirnice potpuno transformiraju u pravoj kombinaciji.
Tartar junetina;
Uz kapelunge pijuckali smo pjenušavo vino nakon čega smo prešli na Dalmatian Dog Pošip s kojim nisam mogla stati na jednoj čaši. A onda je na red došao tartar s izdašnom količinom sira i pucketavim prosom. Definitivno jedan od najboljih koje sam probala, tartar je poslužen uz domaći prepečeni kruh. Tartar je sjeckan rukom, baš onakve teksture kakve treba biti, da se sitni komadići mesa mogu razabrati pod jezikom i nije pretvoren u namaz od junetine. Fenomenalno jelo i to za samo 59 kuna! Teško da ćemo tako fin, a cjenovno pristupačan tartar pronaći na mnogo mjesta u Zagrebu.
Grilani kupus na kremi od kestena i inćuna;
Iduće jelo je ono zbog kojeg ću se u Sopal vratiti opet i opet i opet... grilani kupus na kremi od kestena i inćuna. Kupus je jedna od namirnica koju ne gledamo baš s divljenjem i ne mogu reći da sam ikada u životu pomislila "Kako mi se sada jede kupus!". Istina, to je bilo prije nego što sam posjetila Sopal. Zapečen tako da krajevi budu hrskavi, a sredina svježa, slatka, pa na to sve dodana krema od kestena i savršeno balansiranog okusa inćuna. O ovom jelu mogla bi napisati tri članka, no bilo je vrijeme za idući zalogaj - tjestenina s lignjama.
Calamarata tjestenina, napuljski klasik, šalšom i koštanom srži spojena je s kolutićima lignje u jelo koje sam pojela s toliko gušta da sam ga jedva stigla fotkati. Ljubiteljima tjestenine ne trebam puno objašnjavati zašto je ovo jelo tako ukusno, a svima ostalima preporučujem da ga probaju čak i ako im ne djeluje kao prvi izbor.
Calamarata tjestenina sa šalšom, koštanom srži i kolutićima lignje te prepelica s kremastim kukuruzom;
Iduće se na stolu našla pečena prepelica i kremasti kukuruz s parmezanom i kaduljom. Prepelica može biti pravi izazov za pripremu jer je tako mala pa ju je lako presušiti, no Turković s time nema problem. Prepelica je bila na površini slasno hrskava, a iznutra sočna i puna okusa. Sa svakim zalogajem mesa uzela sam i zalogaj kremastog kukuruza koji je pokriven slojem parmezana i komadima kukuruza zapečenog na roštilju. Koja fantazija okusa!
Batat brulee;
Taman kada sam pomislila da ne mogu pojesti niti zalogaj više, dočekao me ne jedan, nego dva deserta. Batat brulee, jedan od najzabavnijih deserata koje sam probala, bio je fantastičan! Batat kuhan pa zaleđen pa obložen hrskavom koricom karameliziranog šećera i utopljen u slasnu kremu s koricom mandarine od koje je zamirisao cijeli restoran ostavili su me bez teksta. Za mene je batat dobio potpuno novu ulogu u kuhinji i postao jedan od omiljenih - slatkiša?
Nije panna cotta;
Ništa manje impresivan drugi desert - nije panna cotta. Nije ovo moja igra riječi nego uistinu desert koji se tako zove! Radi se o panna cotti koja je dovedena do stanja u kojem je kremasta, a ne čvrsta i tako poslužena s medom i kremom od crnog octa te zrncima peludi. Puno je tu specifičnih okusa koji su odlično dozirani da se ne nadmeću nego se spajaju i čine skladnu cjelinu.
Nisu samo okusi ono što me oduševilo u Sopalu nego i maštovit pristup tako jednostavnim namirnicama koji chef Marko Turković ima. Cijela atmosfera restorana odiše kreativom i dobrim raspoloženjem da mi je uistinu jasno zašto o Sopalu svi pričaju, ali i zašto mu se rado vraćaju. Na jelovniku se nalazi još nekoliko jela koje nisam probala što mi daje odličan izgovor da se na adresu Teslina 12 vratim što prije, a morat ću se ponovno susresti i s fantastičnim kupusom i slatkim batatom, definitivnim favoritima večeri.
