Suludo hrabar potez za svakog normalnog čovjeka, ali za legendu Mihovila tek crtica na zidu njegovih beskrajnih putovanja. Kao zaljubljenika u putovanja, ali i vrhunsku spizu, pitamo ga - što ga je oduševilo na jugu Afrike!
Mihovile, kao prvo, otkud ti u Africi, i koliko ostaješ?
Dragi Domagojže kao što i sam znaš - kad se jednom zaraziš virusom skitanja, teško se izliječiti. U Južnu Afriku sam došao sasvim slučajno, naime vaterpolo ekipa iz Cape Towna krstarila je Jadranom ovoga ljeta i jednoga vrelog popodneva odigrala utakmicu protiv mojih veterana VK Galeba. Kako je mojima nedostajalo igrača, zvali su me da popune broj, i ostalo je povijest. Očigledno sam ih impresionirao igrom, a ponajviše petom četvrtinom - u kojoj se podosta pojelo i podosta više popilo. Ponudili su mi pozamašan ugovor: kuću, auto i poslugu, tako da se nisam suviše nećkao i ubrzo se našao u ovom pravom malom raju na jugu planete između dva oceana.
Kako su ti prošli prvi dani, aklimatizacija, iz ljeta u proljeće?
Dočekan sam carski. Tovili su me danima prije nego što sam se uspio domoći bazena. Aklimatizacije doslovno nije ni bilo - iz Makarskih 25 stupnjeva dosao sam u Cape Town na 25 proljetnih stupnjeva! Gdje živiš, kakvi su ljudi i običaji? Zivim u ogromnoj vili: 100 metara od bazena na kojem treniram, a i imam sobaricu, kuharicu i vrtlara. Ljudi su uz Irance najljubazniji koje sam dosad sreo, samo što mi još svoje žene i djecu nisu ponudili (smijeh)...
Što se jede po kućama, što u parkovima, što u restoranima?
Kako je JAR multinacionalna i multilingualna, to se odrazilo i na hranu. Dva oceana i mnoštvo rijeka opskrbljuju svim mogućim i nemogućim ribama i plodovima mora. Afrikans farme i potomci Nizozemaca daju svoj obol u žitaricama, stoci i mliječnim proizvodima, a Francuzi tome dodaju vrsna vina i sireve. Mediteranska klima daje masline i vinovu lozu, a potomci Talijana i Grka umješno to koriste i miješaju sa svojim recepturama. Indijci i Malezijci, koji su prvotno dovodeni kao robovi, dodaju svoju azijsku kuhinju. Nijemci su tu za kupus i kobase, a englezi za svoj notorni „fish and chips“ i razne pite. Domicilno stanovništvo čine stotine različitih plemena (od kojih su nama najpoznatiji Zului i Bušmani), svemu tome daju final touch sa svojim ingenioznim receptima i čudnim načinima kuhanja. Dodajmo tome sve moguće i nemoguće životinje (od krokodila do pingvina) koje merijetko završe na stolu, i dobijemo pravi mali kulinarski raj!
Ako jedeš po kućama, osjetiš odakle su im stigli preci – hrana jako varira. Afrikaneri (uglavnom potomci Nizozemaca i Nijemaca) te goste obilno - hrpa mesa i kumpira i puuuno slatkoga. Englezi su suzdržaniji, ali i profinjeniji, Francuzi spravljaju gozbe, Talijani i Grci daju škrte, ali ukusne, uglavnom riblje obroke. A domoroci ti ponude sve, pa čak i kravu koja daje najviše mlijeka!
Što te oduševilo?
Teško mi je odabrati jednu od delicija koja me najviše oduševila, pa ću nabrojati par: sirova riba (tuna, plodovi mora) izmiješana s avokadom, đumbirom, ljutim papričicama, rikolom, celerom i rotkvicama. Zartm nojevo, aligatorovo i goveđe meso spravljeno u nešto što bismo mi vjerovatno zvali gulaš, ali je po domorodačkim recepturama kuhano u zemljanim posudama na užarenom kamenju. Neka vrsta našeg kotlića. A tu je i rižina torta s mrkvom i meni nepoznatim sastojcima... Sve sjajno!
Kakve su cijene?
Cijene su i vise nego prihvatljive, čak i za naše tanke džepove. Rekao bih da su cijene 30/40 posto jeftinije nego u nas - večera u vrlo dobrom restoranu s tri slijeda i bocom vrhunskog vina ne dođe više od 100 kn po glavi stanovnika. Piva su im odlična. Castel lite je najpopularnije, ali sve veći boom rade male i craft pivovare. Na policama prosječnog supermarketa se može naći više od pedesetak craftova (sve sam ih probao, al' imena zaboravih) i malo su skuplje od Castela koji stoji 4 kn u trgovini, a u omanjim kafićima oko 9 kn. A onda bijaše vino. E tu sam se tek našao u raju. Zaboravite sve priče da Hrvati imaju vrhunska vina po dobrim cijenama. Ok, nekolicina naših vinara zna napraviti dobro vino i skupo ga prodati, ali ostatak je u usporedbi s ovdašnjim stanjem - daleko ispod. Dakle u skoro tri mjeseca, još nisam probao loše vino, a popih ih mnogo...
Vina u rangu od 10 kn do 30 kn su bolje od svakog našeg vina ispod 100 kn - to vam garantitam. A kad se ovdje počastite nečim od 50 kn naviše, onda pijete rajske nektare! Klima je mediteranska, sve je puno brežuljčića, a ljudi se bave vinskom industrijom preko 400 godina, i uz to prate sve svjetske trendove. Mnogi europski vinari su ovdje kupili ogromne farme i rade vina, a farme su dozivljaj sam za sebe – u njima su butique hoteli, vinske staze, životinjske farme, izložbe, koncerti, sportska događanja, kulinarski eventi... Domagojže u ovu zemlju navratiti moraš!
Kako je za živjeti?
Politička situacija nije baš najbolja, i naši mostovni problemi se čine sitnicom u usporedbi s ovdašnjim korupcijama i političkim kupovinama. S druge strane, to samo znači da će nama biti sve jeftinije i jeftinije trošiti novce u ovom malom raju. Restorani niču jedan za drugim Sve svjetske kuhinje su tu, tako da sam nabasao čak i na makedonski restoran, srpsku pizzeriju i hrvatsku mesnicu! Ljudi jedu u restoranima svakodnevno, a većina se pretvara u barove, pa čak i disko poslije 22 h. Posebnost su food marketi sa živom glazbom, štandovima sa hranom iz cijeloga svijeta, domaćim kruhom, mesom žirafa i nosoroga, sushijem od krokodila, rakijama... ma da ti pamet stane! Ako ste balkanski hoštapler možete se do sita najesti i napiti bez potrošene lipe, jer baš svi samo zovu da kušate njihove proizvode i ne ljute se ako ih ne kupite. Ozbiljno razmišljam baciti sidro u ovoj zemlji, barem do iduće avanture!
Hvala Mihovile, hedonistu, treneru, putniče i legendo Makarske!
Pivijo!
