Berlin je predivan svjetski melting pot, mišung svih svjetskih rasa, vjera, mišljenja i stilova. Grad je toliko prekrasan da su nas morali gurati u avion kad smo se vraćali, a jedino što je ostalo sigurno - je to da ćemo se ponovno vratiti.
Kultura, urednost, ležernost i kepršavost njihovih stanovnika, sve je to dignuto na još višu razinu izborom lokala u kojima možete ne samo prigristi klasično njemačko jelo, nego i uživati u najvišim dometima svjetskih kulinarskih trendova.
No, trebalo je probiti led s jednim tradicionalnim restoranom, pravom njemačkom pivnicom! Nakon prekrasne izložbe „Njemačko društvo u tranziciji“ u Deutsches Historische Muzeju, i divljenja starim sličicama nogometaša s fudbalerkama, walkmanima, Pacmanu... zasjeli smo u Bavarskom restoranu Augustinerbrau am Gendmenmarkt. Žene u dindrlicama, muškarci u lederhoznama, sve miriši na tople perece i divnu svježu aromu hmelja. Totalna ugoda za pivopije i karakterističan bistar i nezačinjen njemački lager bez ikakvog prigovora. Od jela smo iskušali koljenicu, kobase, bečki šnicl (nisam ja) i hrpu priloga u vidu kupusa i krumpira. Želite li osjetiti pravu atmosferu, gungulu i konobarice s osam krigli u rukama – Augustinerbrau je idealno zagrijavanje za Berlin!
Cijena menija – 30-ak eura. Drugi dan obilazimo Muzej berlinskog zida, Muzej Stasijevog zatvora, i naravno, zgradu parlamenta. Penjemo se na Reichstag i divimo ultramodernoj kupoli, ali i restoranu smještenom na samom vrhu. Kaefer's Dachgartenrestaurant je san svakog, do kraja života situiranog starijeg bračnog para, koji ovdje uživa u kreacijama najpoznatijih njemačkih chefova. Zadržali smo se na ribama iz Baltika i zamamnoj piletini. Uz ručak, naravno Mosel riesling, bijelo uz bijelo. Tri slijeda i čaša vina cca 70 eurića. Divno je biti na vrhu Njemačke, Angelu Merkel nismo vidjeli, samo njezin ured...
Restoran Sage u Kopernikovoj ulici je san svakog hipstera, ubačen u napuštenu tvorničku halu, s brdom besmislenih modernističkih instalacija na zidu i cijenama jela od 25-40 eura. Ali atmosfera je blistava. Tetovirane konobarice, mekani steakovi, buka tvornice i berlinski mladi urbani jet-set. Vjerojatno najbolje meso u gradu, barem nam tako kažu domaćini, s čime se u potpunosti slažemo. Uz steak, logično merlot, njemački proizvođači - a mislio sam da Nijemci nemaju ništa osim piva, kakav fail... Vraćamo se u ljeto na čilanje na terasi i beach klubu uz rijeku!
Put nas dalje vodi do Potsdama i mosta Glienicker na kojem su u hladnoratovskom razdoblju zarobljenike mijenjali Rusi i Amerikanci. Da, to je onaj most iz kandidata za ovogodišnjeg Oscara – „Most špijuna“!
Nakon obaveznog slikanja i razgledavanja Cecilienhof palače u kojoj su potpisani značajni dokumenti na kraju 2. svjetskog rata, večeramo u restoranu Riogrande, netom pored Alianz Arene. Srećemo našeg čovjeka koji nas uslužuje na najvišem nivou, pa što zbog usluge, normalnog odnosa i vrhunski pečenog mesa u tamnoj, opuštajućoj atmosferi - nekako nam je ispao broj jedan cijelog putovanja.
Završetak gastro – muzejske ekskurzije, nakon već opisanog ručka u Pauly Saalu – vlasnika Michelinove zvjezdice, bio je u pretendentu na ovu prestižnu titulu, imenom Katz Orange. Tamo smo se uvjerili da svi konobari u Njemačkoj imaju istetoviranu dvorednu narukvicu na podlaktici kod lakta, kao i da njemačka craft scena ne mora brinuti o budućnosti. Uostalom, tko je izmislio zakon o čistoći piva (kojeg se sad ne drže). Cijene nešto nježnije, oko 25 eura za glavno jelo, i još jedna potvrda da, koliko god je stranci tretirali i kuhali (u ovom slučaju 12 sati), janjetina nikad neće biti kao ona naša s ražnja. Ali to je tek moj subjektivni dojam. Sve ostalo je bilo – savršeno!
Ujutro smo posjetili i Green Week Berlin, prošetali do Berlin Alexanderplatza i Brandenburških vrata, i još jednom se poklonili stvarno veličanstvenoj turističkoj destinaciji. Do skorog viđenja!
