Proljeće u Istri
Prošlogodišnje malvazije su taman spremne za piti kao i godinu dana stariji terani, u ovom je slučaju riječ o berbi 2013. A sazrijeli su i ozbiljniji crnjaci berbe 2012., uglavnom su to cabernet sauvignoni, merloti i njihove mješavine, začinjene i pokojom domaćom crvenom sortom, često je riječ o borgonji. Eto, zato je Istra najljepša proljetna destinacija za vikend izlet. Ma, nije samo zato. U proljeće kreću šparoge, što je također dobar razlog, a još se love i sipe. Da ne elaboriramo previše treba li uz šparoge piti malvaziju sauvignonskog tipa ili sauvignon novosvjetskog te ima li vino Ottocento bijeli dovoljno sivog pinota da bi pristajalo sipama, Istru treba obilaziti otvorenog duha i prepustiti se domaćinima. Pri odabiru odredišta, dovoljno je krenuti po adresaru članova Vinistre. Malo je mjesta u kojima će se pogriješiti bilo s izborom hrane, bilo s izborom vina koja će tu hranu pratiti. A još je manje mjesta koja nisu prelijepa. Pa ne zove se, bez razloga Toskana talijanskom Istrom.
Ljeto u Međimurju
Mala hiža u Mačkovcu, Potrti kotač u Svetom Martinu na Muri, Mamica u Nedelišću ili Cimper, staro ime za rudarsko okno, u Murskom središću... Nisu to imena iz neke kajkavske nabrajalice za djecu, nego prekrasna okrijepilišta s finom hranom i odličnim laganim vinima u najsjevernijoj hrvatskoj županiji. Treba probati pretepenu juhu, težačko jelo od goveđeg temeljca, dimljenog mesa, svinjske masti i "pretepa" od kiselog vrhnja, brašna i mlijeka, različitom mesu pripremljenom na saft pridružiti šiškrline, stari prilog od krumpira, brašna i jaja preliven krušnim mrvicama prepečenima na maslacu, patku punjenu filom od hajdine kaše, meso z tiblice, napacanu pa pečenu svinjetinu ohlađenu i zalivenu svinjskom masti da se ne kvari te, naravno gibanicu. Prva tri jela lijepo je zaliti pušipelom, sauvignonom, rizlingom ili mješavinom tih pa i drugih bijelih sorata, patku laganim i svježim međimurskim crnim pinotima ili frankovkama, a gibanicu, tu energetsku bombu učiniti još kaloričnijom nekim slatkim vinom. U Međimurju je, dobro je znati, na Ivanje, 27. prosinca 1992. u svom vinogradu na Svetom Urbanu obitelj Matanović imala prvu ledenu berbu u neovisnoj Hrvatskoj.
Jesen na Pelješcu
Gdje je domaćin? Na to pitanje na Pelješcu će se tijekom jesenskog popodneva u svakoj vinskoj kući dobiti jednak odgovor: Na lignjama. Ujesen prestaje turistička sezona, prestaje i sezona rada u vinogradu, a počinje lov na lignje, i ne čudi da to koristi svatko tko može. Poslije ručka sjednu na barku i "namaču peškafonde", posebne varalice za lov tih glavonožaca. Nije smisao uloviti što više. Naprotiv. Idu se družiti u miru i tišini. Ali ne ljute se i kad se zakači ta životinja blijede boje, ali dojmljivog mesa. Ne ljute se ni gosti što ih čekaju, ako znaju da će dočekati i večeru od najboljih lignji na svijetu uz kapljicu pošipa i, poslije, čašicu razgovora. Pa malo pršuta i sira kojima je plavac najbolji prijatelj. Pa se srce razgali, a jezik razigra i počnu odavati tajne. A jedna od najvećih gastronomskih tajni peljeških ribara je butarga. To je ikra, najčešće od cipla. Ne onog iz neke prljave luke, nego cipla putnika, koji voli otvoreno more i među najslađim je jadranskim ribama. I ta se butarga radi na omlet, a ostatak cipla kako tko poželi. U njega se stavi malo maslaca, trbuh zatvori čačkalicama pa peče na gradele ili u pećnici. I zalije pošipom. Poseban je taj Pelješac. Na njemu, što je više vremena, ono prije prođe. Pa se treba i vratiti
Zima u Baranji
Alaj fino to baranjsko vino, alaj fino lane moje, to baranjsko vino. Lud bi bio ko ga ne bi pio, lud bi bio lane moje, ko ga ne bi pio. Pijem vina i crna i bila, pijem vina lane moje, i crna i bila. Što napraviti kad te dočeka ovakav bećarac? Prepustiti se. Pa dobro kažu, lud bi bio tko ne bi pio baranjska vina. I to uz vatru kraj koje se peku šarani na rašljama, ili nad kojom vise kotlići s fiš paprikašem ili čobancem. Ili su kraj vatre štapovi zabijeni u zemlju, a na njih nabodeni debeli komadi slanine i kobasica. Samo graševinu treba staviti malo dalje, da se ne pregrije, a crna vina, ako se nađe dobra frankovke, a ako ne može i merlot ili cabernet, ne smiju u snijeg. U Baranji može biti hladno, može biti i vruće, ali sigurno ne može biti gladi i žeđi. Pa tu se čvarci rade i od šarana, peku se jetrica od soma, poha se riblja mliječ, a od ribljeg mesa rade se i kobasice. I to dimljene. Prvi ih je radio legendarni Geza Gudlin čije su ideje bile i kulin od soma te salata od štuke s bučinim uljem. Da nije stradao u prometnoj nesreći, tko zna o čemu bi još pisali. U Baranji hobisti kuhaju podjednako dobro kao chefovi. Kad im se dođe u posjetu, najbolje je prepustiti se i ne pitati što se jede. Tako je grupa u Zmajevcu uživala u perkeltu Ferenca Gindera. Dok im nije rekao od čega je. Od pijetlovih testisa. Tad im više nije bio dobar. Hvala bogu, barem je više ostalo za nas. Inače, Baranja znači vinska majka. Treba li još što dodati?
A kome ne odgovaraju ovi prijedlozi, neka razmisli o proljeću u Iloku. Kad se zazelene vinogradi iznad grada, s kojih puca pogled na Dunav, teško je i razmišljati o odlasku pa vikend može potrajati puno dulje. Vinsko ljeto lijepo se može provesti i na Plešivici, u hladu starih stabala koja su poput kamena mejaša između vinograda, uz hladan sir s vrhnjem i šunkicu, pa čašu rizlinga... Jesen je lijepa svuda, a Dalmatinska Zagora ima posebne čari, od Nadina do Skradina. Ne zato što je to rima, nego zato što su u Nadinu vina Šime Škaulja, a u Skradinu, odnosno pokraj njega, vina Alena Bibicha. I Alenova supruga Vesna. I njezina kuhinja. I možda me posvoje... Zima je prekrasna na zagorskim bregima, od Vinskog vrha kraj Hrašćine, preko Vuglec Brega i Petrača na Hršak Bregu kraj Krapinskih toplica, do kralja zagorskih slatkiša Borisa Drenškog kraj Huma na Sutli. A kome ne odgovaraju ni ovi prijedlozi... Smislit ćemo treće i nitko požaliti neće!
