Nikad dovoljno krumpirića, zavapio je jednom netko u restoranu i svi su se složili s njim. Za dobre je krumpiriće važno odabrati dobru vrstu krumpira, najbolje su roza sorte, i koristiti svježe ulje za pripremanje. U restoranima se najčešće za pečenje koristi palmino ulje koje se može upotrijebiti više puta, ali kad ih pripremate kod kuće, uvijek koristite svježe ulje.
Koliko su obični krumpirići važni dokazuje i to da se i danas spore Belgijci i Francuzi o tome tko je od njih prvi narezao krumpir na prutiće i ispržio ga. A nisu ga mogli zaobići ni vrhunski kuharski šefovi koji su dugo smišljali kako pripremiti savršene pržene štapiće. Među njima je i Heston Blumenthal koji je odao da krumpiriće najprije kuha na pari, ohladi, pa tek onda prži da postigne mekoću iznutra, a hrskavost izvana. U krumpirićima se manje-više uživa širom globusa, samo što su meridijani i paralele ponešto izmijenili oblik, posip, umak i masnoću u kojoj se prži.
Belgijski su deblji i mekani unutra te se najčešće poslužuju s majonezom ili kečapom, a francuski tanji, hrskaviji. U Kanadi je specijalitet jelo poutine, čija je baza pečeni pomfrit, preko kojeg se stave komadići skute i sve se prelije umakom. U Velikoj Britaniji uživaju u tradicionalnom jelu fish and chips. No ti krumpirići narezani na krupnije nejednake komade nisu hrskavi nego mekani. U Njemačkoj su najpoznatiji narezani na okrugle ploškice koje peku na luku s kockicama slanine i paprike. No prava priča o aromama obavijenim krumpirićima traje u Indiji. Tamo ih posipaju začinima poput kurkume, a poseban je hit masala pomfrit. I Japanci to vole začinjeno, posebno omiljenom mješavinom začina furikake, u kojima ima češnjaka, mljevenih algi i sezama.
Hasselback krumpiri sa slaninom
