Casa di Contadinanza restoran je smješten u kompleksu dvorca u Udinama. U vlasništvu je tvrke Gastronomica Friulana di Andrea & Marco Cechinni koja osim ovoga objekta upravlja s još desetak vinskih barova. Naš domaćin bio je vlasnik brenda Andrea Cechinni.
Posjetili smo i vinariju i muzej vina Pittaro koja je smještena u dvadesetak kilometara udaljenom gradiću Codriopo. Objekt vinarije i muzeja je okružen nepreglednim vinogradima na ravničarskome, pješčanome tlu. Najraširenija je vinska sorta Friulano poznata i kao Sauvignonasse i sauvignon vert koje je do prije desetak godina bilo poznato kao furlanski tokajac ( tal. Tocai Friulano). Presudom Europskoga suda u Luxembourgu 2007. godine Talijanima je zabranjeno za označavanje ovoga vina koristiti pridjev „tokajski“.
Inače, furlanski tokajac nema nikakve veze s mađarskim osim u nazivu. Tokajac s južnog područja Tokay – hegyalja pravi se od plemenitom plijesni prožetih bobica sorte furmint (šipon/moslavac). Pinot sivi (tal. pinot grigio) koji se također uzgaja u Furlaniji u Francuskoj je poznat pod imenom alzaški tokajac ( fran. tokay d'Alsace). Osim s Italijom i Francuskom Mađarska vodi ili je vodila sporove s još četiri države zbog zaštite imena Tokajca (Slovačka, Australija, Srbija, Slovenija). Od drugih bijelih sorti u ponudi imaju chardonnay, sauvignon, mirisni traminac, manzoni, sauvignon blanc i muškat. Od crnih sorti uzgajaju merlot, refosco, cabernet franc, cabernet sauvignon. Agresto je kupaža merlota, cabernet sauvignona i cabernet franca.
Na području regije Friuli Venezia Giulia nalazi se šest vinskih zona s oznakom porijekla (DOC - Denominazione di Origine Controllata). Najveća zona je Friuli – Grave. Grave znači šljunak ili aluvijalnu akumulaciju. DOC Friuli Isonzo se nalazi u ravničarskom dijelu provincije Gorizia, a nazvan je po istoimenoj rijeci (slo. Soča). Upravo na rijeci Soči vodile su se neke od najkrvavijih bitaka prvoga svjetskoga rata, a na sočanskome frontu vođeno je ukupno dvanaest bitaka između Austro Ugarske monarhije i kraljevine Italije. Nakon stotinjak godina uklonjeni su granični prijelazi između Slovenije i Italije, te je ponovno riječ o jedinstvenome gospodarskom području. U furlanskom dijelu regije tu su još DOC Friuli Latisana (Latisana je grad na rijeci Tagliamento), DOC Friuli Aquileia nazvan je po istoimenom gradiću na rijeci Atisone, nekoć je bilo sjedište istoimene patrijaršije iz koje su pokrštavani i Hrvati. DOC Friuli Annia. Ime Annia dolazi od stare rimske ceste koja je spajala Akvileju s Jadranom. Ovo vinogorje obuhvaća priobalne nasade duž Luganskog zaljeva koje karakterizira poseban terroir. DOC Carso ( slo. Kras) i DOC Collio (slo. Brda) nalaze se u Julijskoj Krajini.
San Daniele del Friuli gradić je smješten dvadesetak kilometara zapadno od Udina. U njemu se nalazi pršutana Testa & Molinaro. Ova pršutana nastala je 1941. godine udruživanjem dviju obiteljskih tvrtki. Troškovi certificiranja pršuta iznose 2 € pripadaju konzorciju za promociju pršuta. S obzirom na tri milijuna proizvedenih pršuta s oznakom izvornosti riječ je o respektabilnim sredstvima. Pršut s oznakom San Daniele može biti napravljen isključivo na području ove komune zato što se tu prožimaju alpski i mediteranski klimatski elementi stvarajući specifične mikroklimatske uvjete. U blizini se nalazi i rijeka Tagliamento, kako domaćini kažu jedna od rijetkih europskih rijeka koja je zadržala svoj prirodni tok. Odmah sam povukao paralelu sa rijekom Dravom koja je jedna od rijetkih očuvanih nizinskih rijeka u Europi. Izvire u Alpama, na planinskome prijevoju Maurio ( tal. Passo della Mauria), a nakon 170 kilometara toka ulijeva se u Venecijanski zaljev. Zgradu ove pršutane karakteriziraju iznimno veliki prozori koji se otvaraju kako bi se omogućilo nesmetano strujanje zraka.
Nakon toga posjetili smo Goriziu (slo. Gorica) i gastronomski festival Gusti di frontiera (ukusi granice). Gorizia je pogranični talijanski grad sa značajnom slovenskom manjinom, nakon pripajanja zone A talijanskoj republici 1954. grad biva fizički podijeljen na talijanski (Gorizia) i slovenski dio (Nova Gorica). Iz ovih povijesnih činjenica može se rastumačiti zašto se ovaj gastro festival naziva Ukusi granice.
Festival traje četiri dana, ima 350 izlagača (za sudjelovanje je apliciralo preko 950 izlagača, ali zbog ograničenosti prostora njih dvije trećine je odbijeno) i posjeti ga više od 700.000 ljudi. Ima 23 tematske jedinice. Svaka gastronomska tematska cjelina ima svoj trg ili ulicu, a predstavlja jednu regiju, državu ili kontinent. Posebno su predstavljeni grad Gorizia, Karnija (tal. Carnia) kao podregija Furlanije, zatim sama Furlanija. Gornji Jadran (tal. alto adriatico) i Italija u globalu imaju također posebne tematske jedinice. Ostale tematske jedinice su Slovenija, Austrija, Francuska, središnja Europa, sjeverna Europa, Balkan, Orijent, Amerika, Rusija i Azija, itd.
Na ovogodišnjem festivalu koji se organizira pod motom Tutti i sapori del Mondo (Svi okusi svijeta) su zastupljene 44 države. Ove godine Gusti di frontiera održavaju se po četrnaesti put, a prvo izdanje festivala obuhvaćalo je samo gastronomiju susjednih regija Italije, Austrije i Slovenije. Prvi izdanje festivala održano je 2004. godine kada je Slovenija ušla u Europsku Uniju. Nakon prve četiri godine festivalu se priključuju i ostale države sa tendencijom stalnoga širenja. Regionalne vlasti tijekom festivala subvencioniraju 47 željezničkih linija, no financijski benefiti za cijelu regiju znatno su veće od iznosa subvencija. Značajna sredstva se ulažu i u promociju festivala izvan regije. Za vrijeme festivala kulturni sadržaji poput obilazaka muzeja su besplatni. Na taj način kultura, gastronomija i enologija spajaju se u jedinstven turistički proizvod. Casa Zoran zove se mjesto u kojemu smo ručali prije samoga obilaska festivala i predstavlja uspješan primjer revitalizacije zapuštenih urbanih prostora tijekom većih manifestacija.
Bilo bi sjajno kada bi se u prostoru srednjega Podunavlja mogao organizirati sličan festival. Slavonija & Baranja, Vojvodina i južni dio Mađarske baštine zajedničku povijest i sličnu gastronomiju. Kao možebitne jezgre jednoga takvoga festivala valja navesti inicijative poput manifestacije„Piknik u ritu“ koja je organizirana u sklopu Dunav art festivala u prijemnome centru Parka prirode Kopački rit, a koja je na jednome mjestu prezentirala ponudu ponajboljih baranjskih restorana ili festivala „Okusi Vojvodine“ koji se održava 30. rujna i 1. listopada koji će na jednome mjestu prezentirati više od sto tipičnih vojvođanskih jela. Zašto ovakve festivale ne objediniti u jedinstvenu manifestaciju koja s paralelno održava na više lokacija u dvije (ili tri) susjedne države. Sinergijom bi se stvorile pretpostavke da ovi gastro eventi nadrastu lokalne okvire i privuku značajnije količine stranih turista.
Subota je bila rezervirana za posjet vinarije Gradis’ciutta vlasnika Roberta Prinčića koja je smještena u mjestu Giasbana (slo. Jazbine) u vinogorju Collio (slo. Brda). Na ovome području čest je slučaj da se jedan dio vinograda nalazi u Italiji, a drugi u Sloveniji. Ime Gradis’ciutta je posvećeno staroj obiteljskoj tradiciji proizvodnje vina u vinogorju Collio i predstavlja ime zaseoka na brežuljku koji administrativno pripada gradu San Floriano del Collio. Nekada se na latinskome jeziku ovo područje nazivali Monsvini (vinsko brdo), a na tome području je Robertov djed Franz Prinčić posadio svoje prve vinograde. Danas slovenski i talijanski vinari, Collio i Brda zajedno rade na promociji destinacije, a pokrenuli su i projekt Vino della pace (vino mira), proizvodnju vinu od grožđa s obje strane granice. Partneri na ovome projektu Robert Prinčić i Matjaž Četrtić do prije nekoliko godina nisu se uopće poznavali, iako žive na svega četiri kilometra udaljenosti i da ih nije dijelila državna granica vjerovatno bi išli zajedno u istu osnovnu školu, a upoznali su se na edukaciji vezanoj uz marketing vinskoga turizma. Vino je proizvedeno od autohtone sorte rebula, a nazvano je Sinefinis.
Ovo studijsko putovanje zaključili smo objedom u četiri slijeda u restoranu vinarije Angoris. Sjajan primjer talijanske gastronomije i njenog sljubljivanja s lokalnim vinima.
Opći je zaključak da naša gastronomija i enologija u kvalitativnom smislu nimalo ne zaostaje za talijanskom, ali da su Talijani majstori prezentacije i tržišne valorizacije lokalne enogastronomije i da još štošta možemo i trebamo (naučiti) od njih.
