Uvijek smo u potrazi za dobrom janjetinom s ražnja, ali nećemo podcijeniti, a ni odbiti, dobrog pečenog odojka. Već duže vrijeme slušamo o najboljem odojku s ražnja koji se poslužuje u bistrou Europa u mjestu Sveti Ivan Zelina pa smo se konačno otputili do obećane nam hrskave kožice.
Ne moram napominjati da jeli nismo dva dana da bi ostavili mjesta za odojka pa u skladu s tim, nismo ni pomišljali na predjelo. "Dvije kile odojka, litra i voda, hvala lijepo". Vino lokalno, Kraljevina dišeća vinarije Puhelek, taman za jedan osvježavajući gemištek uz slasnog i masnog odojka. Nismo preskočili ni naručiti mladi luk, a ni krumpire, da se nađe.
U dva kilograma slasnog odojka bilo je raznih ukusnih komada mesa; foto:
Bistro Europa je sam po sebi pristojno izgledao, a malo nam je bilo žao što je bilo prehladno za sjedenje vani pošto prostrana terasa gleda na šumu koja je taj dan bila u svom najljepšem jesenskom ruhu, no to je samo razlog više da se vratimo u proljeće kad zatopli. Taman smo popili prvi gemišt kad je na stol stigao još vrući odojak. Naime, naš smo ručak rezervirali osam dana prije i već tad je bilo gotovo sve rasprodano, tako da se u ovaj restoran svakako treba prije najaviti i rezervirati svoj komad ove divote s ražnja.
E sad, ražanj ili volite ili ne volite, a mi smo definitivno u kategoriji onih koji će stati na cesti ako vide da je neko pečenje pri kraju. Nažalost se sve manje peče uz cestu pa se ovakvi izleti pomno planiraju i uvijek se traže najbolja mjesta. Naš je favorit bila konoba Vinko u Konjevratima koja je osim po odojku poznata po svom rižotu, no nakon dva ne baš toliko idealna posjeta ovoj konobi, titulu odojka godine je preuzela susjedna konoba Hrvoje. Povoljnija cijena, a izvrsna kvaliteta u ipak skromnijem ambijentu su nas osvojili pa smo s mislima u konobi Hrvoje već osjetili onu hrskavu kožicu među zubima.
Hrskavi krumpir odlično se slaže s odojkom, baš kao i gemišt s lokalnim vinom; foto:
Tako je i bilo kad je još vrući odojak stigao na stol. Brzo smo se svi pograbili za one poželjne komade mesa kojih nije falilo. Zapravo, većinom smo po restoranima nezadovoljni komadima mesa koji nam dođu na stol. Nećemo se lagati, ako poznaješ vlasnika, sigurno će pladanj obilovati slasnim rebarcima ili nogicom od koje se lijepe usta. Ako si samo usput svratio u restoran, vrlo će često to ipak biti oni suhi komadi mesa "bez duše". E pa ovdje to nije bilo tako već je bilo stvarno za svakoga ponešto u dva kilograma pečenog odojka.
Da ne pofali kalorija, tu je i hrskavi pečeni krumpir, a oduševilo nas je što je i u ovo doba u ponudi bilo mladog luka pa smo ga fino hrskali i žvakali između komada mesa. Nije baš primamljiv prizor, ali je baš gušt omastiti brk, a kad pogledaš oko sebe, vidiš da su i svi drugi ovdje došli da bi u opuštenoj atmosferi pojeli dobar komad mesa.
Iako je obrok bio zasitan, našlo se mjesta za domaće štrukle i palačinke; foto:
Nas četvero (a svi možemo pojesti), nismo uspjeli savladati dva kilograma odojka, već se ponijelo malo i za doma. No, dok se to u kuhinji pakiralo, ženski dio stola je pronašao mjesta i za desert. Štrukli i palačinke su ubrzo bili na stolu. Štrukli su bili baš domaći, zaliveni s puno vrhnja, ali moj favorit u tom trenu su bile ipak palačinke. Bez puno filozofije, fino čokoladno punjenje i mogli smo samo doteturati do doma i malo ipak prileći.
A kad se probudiš nakon popodnevnog odmora, iz aluminijske folije vadiš komade hladnog odojka. Pa se sad ne mogu odlučiti koji mi je bio slađi, onaj u restoranu ili ovaj kojeg smo ponijeli za doma. Svakako se isplati kratkog puta do Zeline i bistroa Europa.
