Takvu sam ljubav doživjela upravo s ovom juhom, kušajući je u jednom zdrndanom restoranu, na cesti u starom dijelu Istanbula, tamo negdje oko Plave džamije i Aje Sofije, u dijelu znanom kao Sultanahmet. Zaljubila sam se opako u jednu običnu gustu, tursku juhu od crvene leće. Juhu koja je obilježila mnoge moje kulinarske i gastronomske godine. Juhu koja se rado kuha i još radije jede u mom domu, a kad god se vratim Istanbulu, vratim se i ovoj juhi koja se srče vruća, pokapana s par kapi soka od limuna i prstohvatom suhe metvice/mente.
No kako već rekoh, ovo nije juha za koju morate potegnuti skroz do Istanbula kako biste je probali, iako ni to ne bi bilo loše jer Istanbul je predivan grad i svakako biste ga trebali posjetiti, ako već niste. Ovo je juha koju svakodnevno možete skuhati kod kuće, za koju vam treba samo nekoliko sastojaka i samo pola sata vremena. Jednostavna, aromatična, fina i hranjiva – prava zimska! A prosinac je baš idealan mjesec za otvaranje sezone uživanja u ovoj divnoj juhi od leće.
Ali ipak, ovo nije baš skroz obična juha, već juha iza koje stoji povijest i jedna tužna, istinita priča. U prijevodu s turskog ova bi se juha zvala "juha mladenke Ezo". A Ezo je bila seoska djevojka, rođena 1909. godine u selu Dokuzyol. Djevojka rumenih obraza i tamne crne kose koju su obožavali jahači deva i koji su se divili njenoj ljepoti kad god bi se zaustavili u njenom domu kako bi popili čašu vode tijekom svojih dugih karavana. Iako je bila toliko obožavana i lijepa, njezina životna priča ipak nije imala sretan kraj. Prvo se udala za jednog suseljanina, s kojim je bila jako nesretna u braku i taj brak nije dugo potrajao. Druga ju je udaja odvela u Siriju, k svekrvi koju je teško bilo zadovoljiti i za koju je, kako priča kaže, stvorila ovu juhu da joj zadovolji zahtjevno nepce.
Ezo ni tu nije našla svoju sreću, te se na kraju razboljela i umrla 1952. godine, ali je u međuvremenu u svom rodnom kraju postala prava legenda o kojoj su se skladale pjesme i snimali filmovi. I danas je njeno ime u narodu popularno te živi, između ostalog, i u ovoj juhi kojom se čak i u današnje vrijeme, tradicionalno hrani mladenka tik pred vjenčanje. Pa skuhajmo zajedno mladenkinu juhu i to na moj način – s nekim malim izmjenama od originalnog recepta, prilagođena mom, a nadam se i vašem, ukusu!
Sastojci (za 4 osobe):
250 gr (1 velika šalica) crvene leće
3 velike žlice bulgura
700 ml vode
250 ml pilećeg temeljca ili povrtnog (može i od kocke)
1 stapka celera (salatnog)
1 režanj češnjaka
1 ljutika ili mali luk
1 čajna žličica slatke crvene paprike
200 ml pasirane rajčice
1 mala chili papričica
sol, papar
maslinovo ulje, limun i suha metvica (menta) za posluživanjePriprema (ukupno vrijeme kuhanja 30 minuta):
- Odmjerite leću i isperite je u hladnoj vodi. Prebacite je u lonac, zalijte hladnom vodom, dodajte na pola prerezan režanj češnjaka, prepolovljenu ljutiku ili mali luk, stapku celera koju ste narezali na jedno 4-5 komada, 1 malu chili papričicu, pokapajte malo maslinovim uljem i začinite krupnom morskom solju i stavite kuhati.
- Nakon 10 minuta što se leća sa začinima kuhala, dodajte 3 velike žlice bulgura i 1 čajnu žličicu slatke crvene paprike, podlijte pilećim ili povrtnim temeljcem (može i od kocke) te nastaviti kuhati još 15 minuta.
- Nekih 5 minuta prije kraja kuhanja dodajte 200 ml pasirane rajčice.
- Kad je juha kuhana, skinite je s vatre, izvadite chili papričicu, a sve ostalo dobro izmiksajte štapnim mikserom - budući da je smjesa gusta, podlijte je s još vruće vode ili temeljca do željene gustoće.
- Juhu servirajte u tanjure ili zdjelice, pokapajte obilno maslinovim uljem, malo popaprite te u svaki tanjur ubacite prstohvat sušene metvice (mente) i na kraju poslužite uz krišku svježeg limuna kojeg svatko iscijedi u juhu tik prije no što će se juha početi jesti. (Ovo svakako učinite, ne zaobilazite ovaj korak jer sok od limuna ovu juhu pretvara u totalni užitak!)
Kao što sam već napisala, originalni recept je mrvicu drugačiji od ove moje verzije; naime, u originalnom se receptu na maslinovom ulju (ili maslacu) pirja 1 glavica sitno rezanog luka i ne dodaje se celer, ali se dodajte malo riže. Meni je ova varijanta puno draža, nekako mi je laganija i mirisnija jer jako, jako volim celer. A i volim pripremati razna poznata i nepoznata jela onako "my way", kao što sam vam prošli put pripremila tiramisu na moj način. Neka vam je lijep, topao i mirisan prosinac. I ne zaboravite skuhati ovu juhicu jer "tko juhicu ljubi, ne bole ga zubi" - govori stalno moj tata, a njemu je to govorila njegova teta Sanda dok je bio još jako malen.
