Nekada su davno „Martićevci“ terorizirali ostale kvartove u susjedstvu i bili na prilično lošem glasu, ali danas je ovaj kvart oko Martićeve ulice mirno i ugodno mjesto okruženo izvrsnim kafićima i lokalima poput Mojo bara ili Mr. Foga.
No, kao i općenito taj cijeli dio grada, uvijek smo bili zakinuti za neki kutak gdje bismo mogli brzo, kvalitetno i za ne previše love pojesti fin obrok uz dobru pivicu i čašu dobrog vina.
Naposljetku, to se i dogodilo, pa je na prostoru bivšeg Ribomaterijala, tamo negdje gdje smo sastavljali prve makete aviona krajem sedamdesetih nedavno niknuo i Veganšpek, koji ime duguje vlasnici Karolini Pavić.
Ova nasmijana i vedra chefica nam objašnjava kako se 2000. godine prebacila na makrobiotiku, ali ju je stalno progonio miris pečenih kobasica, te se vratila među „smrtnike“ osam godina kasnije. Kako je naučila puno o zdravoj prehrani, ali obožava i onu koju su mediji proglasili manje zdravom, odlučila je sve spojiti u jedno i dati ljudima priliku da jedu najbolje od veganske, ali i mesne kuhinje.
„Veganšpek je mjesto za sve ljude dobre volje, vegane i mesojede, i želimo da ovdje stvarno svima bude lijepo.“ Rekla nam je Karolina dok smo čekali jelo na terasi u Tomašićevoj 6. Sve je kulturno, uljudno, sitno, ali s puno duše, a najbitnije od svega, osoblje ugodno, duhovito, elokventno i nasmijano. Za svaku pohvalu, a spomenut ćemo da je konobarica stvarno prekrasna, pa nas slobodno optužite za šovinizam!
Za početak, na stol dolaze svježe cijeđeni sokovi, od špinata i cikle. Zdravo, ukusno, idealno za subotnji ručak i podsjećanje da se ne jede više od 500 grama bifteka za večeru u petak. Ovo liječi i vraća iz polumrtvih! Pri naručivanju piva veseli izbor između tri domaća crafta, San Servola, Medvedgrada i Varionice, dok je vinska karta svedena na desetak vina od Slavonije, preko Istre do Korčule.
Ponuda jela jasno je razdvojena na tri kategorije, mesnu, riblju i vegansku, pa smo odlučili kombinirati, svaka čast za ideju našem vjernom blogeru i iznimnom fotografu Dragom Vođi čija je i ideja bila dovesti me ovamo iako sam samo htio ležati i žvakati sladoled uz romantične komedije. Skradinski rižot sam odbio probati da me se ne odreknu Skradinjani, ali miso juhu nisam odbio.
Nježna, lagana, ne pretjerano začinjena, više za ljude od 50 kila nego za nas od 100, ali idealan uvod u lososa u kori od maka s karameliziranim povrćem s kremom od kruške i bučinog ulja. Malo neslano, kao uostalom i kompletan meni Veganšpeka (tko mi kriv što sam poludalmoš pa imam šakohvat umjesto prstohvata), ali sočno i meko.
Na prste jedne ruke se daju izbrojati moji pokušaji isprobavanja veganske hrane, ali sam uglavnom imao dojam da jedem bilježnicu iz prirode. S tvrdim koricama. Srećom, ražnjići od seitana i tofua s rižotom od bundeve vratili su me u život. Ubio bih za koricu špeka u vlažnom i milom rižotu, ali seitan kojeg sami trade je nešto iznenađujuće dobro! Tko bi ikada pomislio...
Kako na meniju ipak nije bilo vege sarme jer su je prodali, morao sam probati i janjeću koljenicu s povrćem u škartocu. Dobro, budimo iskreni, u svakom slučaju bih je probao, znate mene i janjetinu... Seksi dizajnirano, prelijepo posluženo, mekano, flafi i s posebnim plusom za naknadno dodan celer, ovo je jelo za prave svjetske udžbenike.
Za kraj, minimalistička torta od rogača i fantastičan Creme Brulée s narančom i ružmarinom te najvelvetastijom kremom u povijesti. Dubok naklon, stvarno paze na sve, a za to je najzaslužniji Danijel Špoljarić koji je ovdje došao iz el Tora.
Korektne cijene (janjetina 87, losos 90, ražnjići 65 kuna), brzina, kvaliteta, a posebnom ponudom različitih dnevnih varivastih jela (od 30-60 kuna, ovisi što se „ulovi“ na tržnici), svrstavaju Veganšpek u najbolje bistroe ovog dijela grada, a tek treba probati pastirsku pitu i pohani mozak. Uz moto „Normalna hrana za normalne ljude“, s razlogom ćemo se tamo vraćati, osim nedjeljom kad ne rade - ljudi, svaka čast!
