I tako, umjesto da idete na tamo neke egzotične kuhinje, posvetite jedan dan posjeti originalnom baranjskom restoranu kojeg vodi, nećete vjerovati – pravi Baranjac! Baranjska citadela smjestla se u sklopu Teniskog Centra Maksimir na Ravnicama, odmah pored Kraša s južne strane. Odnosno, kako je danas lakše za orijentirati se - iza Kauflanda.
Lokal nije izdvojen, niti je izvana nešto arhitektonski upečatljiv, ali prvo što upada u oko je par kotlića koji se onako tromo vrte iznad prave vatre i cjepanica drva. Pametnome dosta. Ulazimo unutra, a tamo samo cigla i drvo, uz tek poneki starinski baranjski artefakt, pletenicu češnjaka i dvojezični natpis za wc, logično – na mađarskom! Hrpa ugodnih, nasmiješenih i brzih konobara skakuće oko vas, dok vi bezuspješno pokušavate na meniju pronaći nešto što se ne jede u Baranji. „Nema lignji ni ćevapa. Zadnji kompromis na koji sam pristao je pommes frittes, i to je jedini prilog uz sataraš i bijeli umak koji u citadeli možete naručiti!“ govori nam vlasnik i jedan od kuhara specijaliziran za fiševe, perkelte i čobance – Goran Štrok.
Točno dvije godine evo već postoji Baranjska citadela koja je ime dobila po Citadeli u Vardarcu, najdugovječnijem restoranu u Baranji, s kojim je Goran oduševljen, pa je želio nešto takvo napraviti i u gradu u koji je doselio. Posljednja linija baranjske obrane sva je u cigli i hrastu, kao da ste ušli u vremensku kapsulu, i u trenutku se vratili u prošlost. Glazba, svijeće i stari lampaši dočaravaju dojam nekad poznatih Čardi po Baranji i Vojvodini. Mirisi kuhanog fiš paprikaša, čobanaca, jela od mesa i ribe, mame sva osjetila za dobrom hranom pa samo fali pokoji tamburaš da bi sve bilo kompletno. Citadela ima 50 sjedećih mjesta i bonus hodnik, atmosfera je tako fina, domaća i lijena da ti se ne da micati barem tri sata.
Tajnu obožavanosti od najšireg kruga gostiju, od šljakera do ministara – gospodin Štrok zahvaljuje tome što kuha iz ljubavi, kao da je na natjecanju, a ne na traci. Najveća prednost je blizina centra i ogroman besplatan parking, pa kad vam dosadi strogo središte grada, gužva i nadoplata parkinga – na desetak minuta vožnje ste već u Citadeli! No, prijeđimo na bitno.
Perkelt se krčka u svom kotliću, do njega stariji brat čobanac, fiš smo za dlaku promašili, ali je u stalnoj ponudi. Riba dolazi iz Baranje ili iz ribnjaka u okolici Zagreba, od šarana, preko smuđa do soma. Ako volite rolano, pohano i punjeno – i opet ste na pravome mjestu. Lignje i ražnjiće zaboravite, ovo je Baranja! Kušamo sataraš i topimo se u domaćem okusu paprika, tikvica, patlidžana, rajčica, kao i vrelom čobancu od pet vrsta mesa. Tajni sastojak samo jedan – originalna baranjska paprika, nema druge. Dakle, to je to. Gemišt i čobanac. Nema nazad!
Toči se eko vino Kalazić graševina, idealna za gemišt, taman ne previše ni gorka ni kisela, a tu je i sav opus Osječke pivovare za iskrene zaljubljenike i nostalgičare. Rijetkost u gradu... Kad smo pomislili da smo gotovi, došla je riblja plata, som omotan špekom i pohan u svinjskoj masti, od čega je jači bio samo smuđ u pivskom tijestu. Količine – za Obeliksa i Asteriksa zajedno, ogromne!
Na jelovniku su i baranjski popečci od čvaraka, pašteta od čvaraka i domaći sir, ali sve što smo još mogli probati su bile knedle od domaćih šljiva. Predivno, samo to – i kad misliš da stvarno nema mjesta – za gomboce (šufnudle, knedle) se ipak nađe!
Uglavnom, ako ste za mirno mjesto izvan gradske vreve, s besplatnim parkingom, poštenim porcijama, pogledom na kotlić nad vatrom i stvarno vrhunsku klopu i gemište – jednostavno morate otići u Baranjsku citadelu. I stvarno vas iznenadi kad izađete na Ravnice, a ne u Kopački rit...
Uglavnom, mi smo se zabilježili za fiš sljedećeg tjedna - samo kad se sve malo slegne. Najavite se unaprijed, ponedjeljkom se ne radi, i probajte se pelcati na baranjske specijalitete, a ne na germknedle! Kakva gozba, ponovilo se...
