Špajza 1840 prikaza 25. travnja 2019.

Ivana Čuljak - slastičarka čarobnih prstiju i zaraznog osmijeha

Instagram
Ivana je slastičarka, aktivistica, veliki pustolov, gurmanka, chefica, kreativka, osoba s ogromnim životnim iskustvom i najsimpatičnije lice o kojem ćete danas čitati.

Ivana Čuljak jedna je od onih koja će vam instantno popraviti dan nekom svojom pričom, najčešće o slastici koju je posljednju pripremala, putovanju s kojeg se baš vratila ili o hrani u čijim je okusima zadnje uživala. Chulo, kako je zovu prijatelji, jedna je od onih koja će vas na prvu osvojiti otvorenošću i zaraznim osmijehom. 

Sjeli smo s Ivanom na šalicu čaja, a onda iduća tri sata pričali kao da se znamo proteklih stotinu. Sada je i mi zovemo Chulo.

 

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

Hristos se Rodi ❤️🎄 . . #nekajedukolače ❤️🎄

A post shared by Neka Jedu Kolače (@nekajedukolace) on

 

Ivana Čuljak lice je koje smo prije sedam godina zamijetili u jednom od prvih izdanja kulinarske emisije Masterchef. Dok je kuhala na malim ekranima i družila se s najvećim domaćim chefovima, u glavi je već smišljala svoje iduće putovanje. Put ju je odveo u Meksiko, pa u Split, a sve ostalo slatka je povijest isprepletena receptima za najdraže slastice, puno smijeha i ljubavi.

Pitali smo Chulo, inače diplomiranu ekonomisticu, što se dogodilo nakon Masterchefa, gdje ju je život odnio i kako se točno dogodila epizoda s prodajom kokos kuglica na ulicama Meksika.

Nakon Masterchefa preselila sam u Meksiko i tu mi je dosta pomoglo sudjelovanje u Masterchefu upravo zato što ta emisija u svijetu izgleda puno drugačije i samo sudjelovanje predstavlja ogroman korak u karijeri svakog gastro entuzijasta.

Kada sam došla u Meksiko, nikako nisam mogla pronaći posao jer nisam pričala jezik, znala sam reći tek nekoliko stvari koje sam onda samo ponavljala, pa sam na ulici prodavala domaće slatkiše. Naravno, ne bih to nikad radila u Hrvatskoj i jasno mi je da je to za ovu zemlju nepojmljivo, no tamo sam jednostavno živjela bez brige i pameti. 

Živjela sam u stanu u kojem sam imala samo mali rešo pa sam razmišljala što bi mogla raditi da mogu prodavati. Na pamet su mi pale kroštule, a kako oni imaju super kreme od kokosa, odlučila sam raditi kokos kuglice koje su cijele kremaste, onako fine. Meksikanci nikad nisu probali Rafaelo, pa mi je to bilo fora. Napravila sam i svoj paketić, dizajn svega i prodavala to na ulici. Bilo je to divno razdoblje, započinje svoju priču Ivana.

 

 

Nakon putovanja Meksikom, na red je došla domovina. Doselila je nazad u Hercegovinu da bi u zbilja kratko vrijeme dobila ponudu koju naprosto nije mogla odbiti. Pozvana je da kuha u splitskoj Bokeriji i tu se, kaže Ivana, sve u potpunosti preokrenulo. U to je doba putovala Balkanom, planirala biciklirati do Amsterdama i onda se dogodio Split.

Mislila sam ostati dva tjedna, no kada sam došla pred restoran, automatski sam se zaljubila, onako na prvi pogled. Ostala sam tamo godinu dana, ali taj moj nemirni duh natjerao me da idem dalje.

Bokeria je s Ivaninim dolaskom naprosto procvala i ubrzo je ovaj restoran zauzeo mjesto jednog od kvalitetnijih u Hrvatskoj. No, kako sama kaže, bilo joj je teško toliko vremena ostati na jednom mjestu. Otišla je na Novi Zeland. Radila je u jednoj od pet najboljih slastičarnica na Novom Zelandu, učila od svjetski poznatih chefova i, kako kaže, skupila zbilja ogromnu količinu znanja. Njezina je slastičarnica svojevremeno čak i punila stupce različitih svjetskih gastro portala zbog najboljeg zapaljivog sladoleda u svijetu. 

Rekla bih to tako; Bokeria je moja hrvatska ljubav, na Novom Zelandu sam najviše naučila, a Meksiko je osvojio moju dušu sjajnim street foodom i tim nekakvim gypsy načinom života, pojasnila nam je u jednom dahu Ivana.

Ivaninin putovanjima još se uvijek nije nazirao kraj. Godina dana u Bokeriji pružila joj je, kako sama kaže, neizmjerno puno ljubavi, no onaj mali crvić u njoj koji toliko voli putovati, naprosto joj nije dao mira. Nakon Novog Zelanda zaputila se u Ekvador, pa u Kolumbiju kako bi, dodaje, ponovno osjetila duh Meksika i Južne Amerike. Tamo je, osim slastica, organizirala i večere s hrvatskim jelima, Noche de Croata. 

Moj cilj, ako negdje ne radim, a negdje putujem, jest da prezentiram svoju zemlju. Tako sam u sklopu projekta Noche de Croata kuhala tradicionalna hrvatska, hercegovačka i mediteranska jela poput japraka, salate od hobotnice i eclairsa s kremom od ružmarina. Ljudi su super reagirali, tražili recepte, a u tom su restoranu neka jela i kasnije ostala i na meniju.

 

 

No, priči tu ni blizu nije kraj. Negdje između Bookerije i silnih putovanja, rodio se Ivanin sada već prepoznatljiv brend Neka jedu kolače. Inspirirana Mariom Antonetom, krenula je u izradu genijalnih šarenih slastica koje, vjerujte na riječ, ostavljaju bez daha. 

Neka jedu kolače projekt nastao je kao spoj povijesti i slastičarstva, dvije stvari koje obožavam. Krenulo je s tortama za prijatelje, a tako je i danas. Pečem kolače za prijatelje koje volim i poklanjam ih za rođendane i slavlja. Najpopularnija torta među mojim prijateljicama je definitivno ona od banana. To je ujedno i prvi kolač koji sam napravila u životu, naučila me tako mama.

Danas, za svaki rođendan prijateljicama poklanjam istu tortu, postala nam je to svojevrsna tradicija. Riječ je o receptu koji me naučila mama kad sam bila manja, bazični kolač u koji ide šest jaja, šest žlica šećera, šest žlica brašna, mlijeko, napraviš biskvit, slastičarsku kremu od jaja pomiješaš s maslacem, dodaš banane i ukrasiš šlagom. Kasnije sam, naravno, recept doradila.

Iako, kad god bih pokazala nekakav pomak i dodala nove elemente klasičnom receptu, moje prijateljice molile bi me da se vratim onom početnom. Nedavno se prijateljica udavala i molila me da joj pripremim tortu od banana za svadbu. Mogla bih reći da je torta od banane imala velik utjecaj na moju karijeru, smije se Chulo.

 

 | Author: Instagram Instagram

Otkrila nam je još i kako toliko voli slastice da joj odabrati najdražu predstavlja izbor težak poput onog kada majka bira koje od djece joj je najdraže. Svaka joj je slastica, kaže Ivana, posebna na svoj način, svaku koju je isprobala veže za određene ljude, emocije i stanja, no za vrijeme našeg razgovora prisjetila se meksičkog deserta od kukuruza, nalik našoj zlevanki. 

Zove se Tarta de Elote i sad mi je palo na pamet da mi je to jedan od slađih koje sam pripremila, ali i pojela, dodaje.

Ivana Čuljak za sebe kaže kako ne voli slijepo pratiti trendove u slastičarstvu upravo zato što želi ostati dosljedna sebi. Njezin je stil, objašnjava, spoj tradicije i modernih utjecaja. U glavi uvijek smišlja nešto novo, kreativno, veselo, nešto što, primjećujemo, u potpunosti dočarava njezinu osobnost.

Na kraju, pitali smo Chulo bi li, s obzirom na prilike i iskustvo rada u inozemstvu, voljela otvoriti slastičarnicu i na domaćem terenu. 

Naravno, baš zato što sam pokupila iskustvo i znanje iz cijelog svijeta i mislim da domaćoj publici mogu pokazati nešto novo. Nisu to samo Meksiko i Novi Zeland o kojima pričam, tu je i Australija, Kolumbija, Ekvador, Norveška, Italija, cijeli svijet imam u prstima. Želim to pokazati domaćoj publici, a voljela bih da to bude kroz nekih godinu dana. No, vidjet ćemo..., završavamo razgovor, grlimo se i pozdravljamo komentirajući upravo završen razgovor sve dok jedna drugu ne izgubimo iz vida, dok se više ne možemo čuti.

Eto, takva je osoba Chulo, nezaboravna u svakom smislu riječi, svi će vam to reći. Takve su joj i slastice i upravo se zato neizmjerno veselimo najavljenoj slastičarnici. Neka jedemo kolače!

 

Komentari 0
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.