To što cijeli svijet stoji naglavačke, poznata je stvar. Mogu razumijeti da je najbolji svjetski reper bijelac, a najbolji golfer crnac, kao i da jedan mali Island, koji ima tri puta manje stanovnika nego Ronaldo sljedbenika na Facebooku - s tim istim Ronaldovim Portugalom odigra neriješeno na EP. No jednu stvar ne mogu razumjeti već godinama: to da je došlo vrijeme da žene više nisu naučene primati komplimente.
Jednostavno, ukoliko se muškarac ponaša džentlmenski, žene se osjećaju neugodno, ili kao da se netko s njima sprda. Poznata je stvar da ženski mozak razmišlja drugačije od muškog. Recimo, kada se muškarac jedva-jedvice odluči dati ženi kompliment da ima lijepu frizuru, žena će odgovoriti:
a) „A što, inače imam ružnu?“
b) „Priznaj, što si skrivio?“
Dakle, pravila lijepog ponašanja i općenita pravila u društvu, kako god okreneš karakteriziraju nas i obilježavaju zauvijek. Može slobodno netko reći da je „nekonvencionalan“ ili da ga „baš briga“ što ljudi misle, ali i nije baš tako.
Dobar odgoj se dobiva kod kuće. Recimo, kad sam bio klinac, sjeo za stol i slučajno se „nalaktio“, stara mi je takvom brzinom zabila vilicu u lakat da sad, kad i prilazim stolu već imam stisnute ruke uz tijelo. Pa onda uživam gledati one koji ispruže oba lakta za stolom, pa se tako čvrsto usidre, izgledajući poput spojlera na Porscheu Turbo. Njušku ubace na par centimetara od tanjura i ubacuju kratkim trzajima juhu u usta. Uživam, jer si baš mislim kakvo li su sretno djetinjstvo imali…
Skidanje na brzaka:
No, pođimo malo unazad, još nismo u restoranu. Dakle, ukoliko dami pridržavate vrata od automobila, susjedi će misliti da je, ili novi auto, ili nova dama. No, važno je kako se vi osjećate u tom trenutku. Pri ulasku u restoran, krivo je mišljenje da morate propustiti damu. Baš obrnuto. Muškarac uvijek ulazi prvi (tako da „krči“ put), a izlazi iza dame („čuva“ pozadinu). Pri skidanju (da vam ne bi pale neke druge misli, ovdje mislim na kapute) prvo se, što je brže moguće, „sredi“ muškarac, a onda se prihvati pomoći oko razmontiravanja dame.
Komunikacija, ili tavom po glavi:
S osobljem restorana komunicira isključivo muškarac. Žena se ne obraća konobaru, nego sve svoje želje kazuje muškarcu. Kod istoga se očekuje da mu je IQ dovoljan da shvati i ispravno reprizira sve damine želje i zahtjeve. Često možemo vidjeti da žena priča, jer ona sve bolje zna, a vrlo često i mala djeca od 4-5 godina komuniciraju s osobljem i izražavaju svoje želje. Tako nešto vrlo često dovodi do katastrofe.
Tek, slast, prijatno:
Znate ono kad se posluži hrana pa svi kokodaču u isto vrijeme: dobar tek… hvala… dobar tek… hvala… I baš si krenuo staviti prvu žlicu u usta, a neki klinac opet uzvikne „Dobar tek“, pa svi opet – hvala... I tako unedogled… Dakle, „u slast, prijatno, dobar tek“ izgovara jedino i isključivo: u privatnom, kućnom okruženju - domaćin, a u restoranu konobar ili šef sale. U slučajevima kada vam pristupi kuhar koji je spravljao jelo, onda je on glavni pri željama za dobar tek.
Nožem, rukom, ili lukom i strijelom:
Dakle, nije točno da se riba ne jede nožem. I te kako se jede nožem, ali posebnim. Taj „nož“ ne služi za rezanje nego samo kao pomoćni alat za trančiranje ribe. Zapravo se ni rakovi ne jedu rukama, već i za to postoji specijalni set instrumenata. No, kako taj set više liči na instrumente za abdominalnu kirurgiju te s njime malo teže služiti, opće je prihvatljivo da u opuštenijim ugostiteljskim objektima šape umočite u buzaru od škampa te ih mrcvarite rukama. A ni buzara ne bi bila potpun užitak kada ne bi još s pola kile kruha mljackali po saftu. Skupljanje ostataka hrane kruhom po tanjuru također nije dozvoljeno. To možete raditi doma, ali u javnosti nikako. Pa makar se neki dosjetili nataknuti kruh na vilicu, i vrtiti po tanjuru kao da pod peru - to također nije po bontonu. No, rukama se smiju jesti npr. pileći bataci. Pečeni ili pohani, svejedno. Obično takvi bataci dolaze s papirnatom kapicom na vrhu kako ne biste omastili svoje prste.
Naravno da je tema jako kompleksna i mogla bi se pisati u više nastavaka nego što su trajali „Dinastija“ i „Dalas“ zajedno, no postoji jedna „moda“ koja je u zadnje vrijeme sve učestalija. „Moda“ koja zapravo pokazuje najbolje put kojim idemo. Ta moda se zove: lizanje noža. Sve više vidim kako ljudi u restoranima ližu noževe. Neki vrlo stručno, s jedne strane, pa s druge. Neki ga, pak ubace u usta do balčaka, pa ga onda u jednom potezu izvlače van. Kao pravi gutači noževa. Naravno, ne bih to ni spomenuo da se ne radi o krajnje nekulturnoj stvari. Čak sam primijetio i neke gastronome, a i jednog gastrokritičara koji je napravio istu stvar, i to da stvar bude gora, pred televizijskim kamerama. No, najgore od svega je - da to nitko nije ni komentirao. Naravno, osim mene…
Toliko za sada, ljubi vas vaš Gastroterminator!
