Na samom uglu Zvonimirove i Heinzelove, Burin je od studenog novo utočište zaljubljenika u istarsku kuhinju. U ovom se lokalu promijenila vlasnička struktura, interijer, ali i koncept ovog restorana.
I sama sam veliki zaljubljenik u istarsku kuhinju. Jednostavnost okusa, bez puno kompliciranja s vrhunskim namirnicama kojih u Istri ne manjka. Tim se vodi i vlasnica objekta koja nam je otkrila da ništa u kuhinju ne ulazi dok ona ne provjeri kvalitetu. Možda najbolji razlog za otvaranje restorana je onaj koji je podijelila s nama – poželjela je u Zagrebu pojesti baš ono što voli, Istru je s familijom itekako dobro upoznala i u Burin ponijela samo najbolje. Pa smo odmah to i zapečatili s rakijom dobrodošlice – izvrsnom Erbom luigijom destilerije Krulčić iz Pazina. Iako sam očekivala klasične rakije, iznenadila me čašica guste i mirisne kapljice koja je samo klizila. Ako već uzimam aperitiv, volim kad me ovako iznenadi i odmah mi se oči zasjaje, što od rakijice, a što od visokih očekivanja koje odmah stvorim.
Da iz kuhinje sve izađe onako kako je zamišljeno, brine se chef Nebojša Vukadinović; foto:
Kako se ovdje ništa ne prepušta slučaju i jelovnik je isto tako pomno isplaniran. Da iz kuhinje sve izađe onako kako je zamišljeno, brine se chef Nebojša Vukadinović. Nešu pratimo već dugo pa se nismo iznenadili kad nam je počeo pričati o ombolu koji sam radi i suši kod sestre u Gorskom kotaru, domaćim pljukancima, ali i o svom planu da u ovom restoranu počnu raditi i svoje kobasice.
Pričao nam je to dok je na stol donio platu s dvije vrste kobasica – onu od boškarina u malvaziji te boškarina u teranu OPG-a Budak. Jednostavno poslužena plata, bez dodatnih ukrasa jer hrana govori za sebe, osim kobasica, otkrila je i sireve Orbanić, a i one Karlić s tartufima. I tu se skriva moj najveći grijeh, nisam obožavatelj tartufa. Učim se polako na njih, volim kad nisu previše istaknuti, prezirem tartufate i ostale proizvode s umjetnom aromom tartufa pa sam zapravo u ovom siru i uživala.
Jednostavno poslužena plata, bez dodatnih ukrasa jer hrana govori za sebe, osim kobasica, otkrila je i sireve Orbanić, a i one Karlić s tartufima; foto:
Pobjednik plate je definitivno bila kobasica s boškarinom u teranu. Bar dok na stol nije došao pršut i to opet Budak. E tu smo već gledali tko će pojesti zadnji komad. Inače obožavam istarske pršute, a ovaj je zadovoljio sve moje kriterije – mirisan, sočan, čak i bez onog viška masnoće na njemu, žvakala bih ga po cijele dane umjesto onih pepermintastih žvakaćih guma. Sad si zamišljam žvakaću gumu s okusom pršuta, no ostavimo to za neku drugu priliku.
Osim mesa i sira koje smo vrlo brzo počistili, nude nam i dimljene filete inćuna i srdele Sharky tvrtke Šuškavci iz Matulja. Odlično je ovo predjelo pristajalo i uz kućno vino – malvaziju vinarije Dešković iz Kostanjice kraj Grožnjana, a osim njihovih vina, na stolu je i maslinovo ulje istog proizvođača. Isprobali smo ga s friškim kruhom kojeg ovdje isto tako sami peku jer, kako kaže vlasnica, nema u kuhinji praznog hoda. Ako ima vremena, peče se kruh, mijesi se tjestenina, posla uvijek ima.
Dimljeni fileti inćuna i srdele Sharky tvrtke Šuškavci iz Matulja odlično se slažu s malvazijom vinarije Dešković; foto:
Apetit mi se itekako otvorio pa sam jedva dočekala glavno jelo, a na dnevnoj ponudi jela nam je za oko zapeo bolognese od boškarina. Poslužili su nam ga, na našu želju, s domaćim pljukancima jer smo baš željeli i njih probati. Pljukanci taman žilavi koliko treba, a bolognese izvrstan. Opet bez puno kompliciranja, najbolji sastojci i spektakl od okusa. Boškarin je, naravno AZRRI, a umjetnik iza tanjura, Nešo nam je otkrio da se na velikom kaminu koji smo zatekli u jednom od prostora ovog restorana, zapravo jela i pripremaju. Vatra je gorjela cijelo vrijeme, a naš se chef primio pečenja svježih istarskih kobasica na roštilju dok smo mi još uživali u savršenom bolognesu.
Bolognese od boškarina poslužili su nam, na našu želju, s domaćim pljukancima; foto:
Da smo možda previše pojeli smo shvatili kad su na stol stigli ombolo i kobasice u malvaziji, kiseli kupus i restani krumpir pa i ove spomenute kobasice s roštilja. Ovo je bio možda najbolji ombolo (ili žlomprt, kako vam draže) koji sam u životu jela. Obično mi je ovaj komad mesa suh i nikad nisam impresionirana, a Nešo ga je uspio pripremiti da zadrži sočnost, ali i aromu pa smo veselo čak i toćali komad kruha u umak koji je na dnu tavice ostao. Isto smo ponovili i s kobasicama , a kiseli kupus je baš lijepo razbio ove količine mesa svojom svježinom dok nas je naribani restani krumpir isto tako ugodno iznenadio.
Uz ombolo i kobasice u malvaziji savršeno se slaže kiseli kupus i restani krumpir; foto:
Pili smo uz ova glavna jela sivi pinot i teran, opet kućna vina vinarije Dešković, a za kraj smo ostavili muškat uz tris deserata.
Semifreddo, i to dvije vrste – s tartufima te onaj s malvazijom i smokvama, kremasti, fini, tartufi nisu preintenzivni, a moj favorit je sigurno bio onaj s malvazijom. Pošto vlasnica izbjegava gluten, ni u jednom desertu nema brašna, a osim toga i svako jelo možete dobiti pripremljeno bez glutena. Tako je i sljedeći desert bio čokoladna torta bez brašna i jaja. Završili smo s kruškom u teranu i siti se jedva ustali od stolica. Veselimo se što ćemo sve moći probati u ovom restoranu, za sam početak je ovo mjesto ostavilo izvrstan dojam konobe u koju ćemo se češće vraćati.
Probali smo semifreddo, i to dvije vrste – s tartufima te onaj s malvazijom i smokvama, ali i čokoladnu tortu bez brašna i jaja; foto:
Toplo, ugodno, s tim ogromnim kaminom u kojem gori vatrica, odličnom hranom dostojnom najdražih nam istarskih konoba, vjerujemo da će brzo osvojiti srca ljubitelja Istre, ali i ljubitelja odlične hrane.
