Moja priča o ćevapima će zapravo imati veze s proslavom Valentinova. Dok parovi biraju što otmjenije restorane u kojima će proslaviti Dan zaljubljenih, moja gora polovica i ja, za sve posebne prigode, a tu se ubraja i to Valentinovo, tražimo najbolje ćevape. Obišli smo i van toga zavidan broj ćevabdžinica i naravno, imamo svoje favorite.
Do sad su nam najdraži bili oni u Krčmi kod Marka u Rakitju koje uvijek hvalimo iako u ovom objektu nema lepinje ni somuna, a ponuda im se svodi na ćevape i ražnjiće. To je sve što nude i sve je izvrsno.
No, najdraži ćevapi su dobili opaku konkurenciju, a iako je restoran isto malo dalje od centra, već znamo gdje slavimo sljedeći Dan zaljubljenih. U restoranu Amon u zagrebačkom Sigetu.
Tri desetljeća rada su iza glavnog majstora kuhinje
Ovaj je restoran imao uvijek svoju publiku, no s koronom je došla i potreba za novitetima u objektu, a s Aleksandrom Srdićem iz slavne banjalučke pečenjare Aca Desetka su dobili i možda najbolji roštilj u gradu.
Amon ima predivnu terasu (još stignete koji tračak sunca uhvatiti), ali i bitnu stavku – ogroman parking. GPS će vas lako dovesti do ovdje, a iako nije u centru, svoju vjernu publiku imaju.
Tu se kroz godine mljackalo nad specijalitetima gospođe Marice (probali smo njenu štrudlu s domaćim vučenim tijestom pa sudim po tome i vjerujem da i njene čarolije treba isprobati), okretali su se janjci i odojci, a sad s Acom Desetkom za roštiljem skuplja i novu vojsku obožavatelja mesa s roštilja na drveni ugljen.
Po ćevape Aleksandra Srdića hitali su mnogi iz Hrvatske u Banja Luku
Aleksandar Srdić je svoju karijeru počeo na samom jugu Srbije gdje se zaljubio u svoju suprugu, ali i u kuhinju. Nakon povratka u Banja Luku, brzo je stekao obožavatelje koji su iz Hrvatske hitali po najbolje ćevape upravo u njegovu pečenjaru.
Nakon uspjeha u rodnoj Banja Luci, okrenuo se i radu u Hrvatskoj, zadržao se dugo u Splitu gdje su svi znali za njega i njegovo božanstveno meso, te se sad, nakon više od tri desetljeća iskustva za rešetkom, uhvatio i roštilja u Amonu.
Mućkalica
Ako vam njegov bogat životopis nije dovoljan razlog da se zaputite u Amon i uvjerite se u njegovo umijeće, neka to bude njegova strast i ljubav prema poslu, ali i prema mesu. Nema kod njega kompromisa. Komade za specijalitete od mljevenog mesa bira sam i sve je čista junetina, a sočnost ovim uradcima daje i nešto loja. Postotak nam nije otkrio, no okus je očaravajuć pa ćemo tajnu ostaviti majstoru.
Ako dođete u Amon i budete u prilici prozboriti koju s Aleksandrom, uvest će vas u svoj svijet u kojem ćete se poželjeti zadržati što dulje. A kad na stol počnu stizati njegovi specijaliteti, nećete htjeti niti otići.
Krenuli smo s onim zbog čega smo i došli – ćevapi.
Punjeni ćevap
Najgori dio je bilo fotografiranje. Ne sjećam se kad sam zadnji put toplo pojela, ali je zato ovo bilo najbrže fotkanje tanjura ikad jer sam htjela pojesti sve odmah ravno s rešetke. Iako je Aleksandar rekao da njegovi ćevapi ne gube na kvaliteti kad se ohlade, ništa nisam htjela prepustiti slučaju. Dakle, savršeni. Sočni, taman mekani, a opet ne previše rahli, divno začinjeni. Sve što sam ikad poželjela od ćevapa bilo je na ovom tanjuru. Čak je i hrskavi luk odjednom bio bolji od svih lukova ikad.
Iako je na stol došao već i punjeni ćevap, još se nisam mogla rastaviti od bar još jednog zalogaja te divote.
Uz ćevape smo pojeli i malo domaćeg ajvara, lepinje gospodina Morine, apsolutno najboljeg dobavljača lepinja koje imaju svi bolji restorani ovakvog tipa, odličan pikantni namaz urnebes, ali zato salata od ribane mrkve s češnjakom – opet Acin specijalitet, fenomenalno osvježavajuća uz ove slasne ćevape.
Salata od mrkve i češnjaka i namaz urnebes
Punjeni ćevap se zadržao na ljestvici koju su ćevapi postavili, sa sličnom, ali ne i istom teksturom mesa, dok je gurmanska pljeskavica pričala sto jezika. Sočna, kompaktna, a nismo se borili s gumastom teksturom toliko čestom u restoranima. Zapečeni grah sa špekom povrh – naprosto fenomenalan. Da imam tri želuca, taman bi ih nakrcala jer smo morali probati i mućkalicu, no jednostavno više nije ostalo snage.
Na terasi još stigneš uživati u suncu
No, stala je već spomenuta štrudla gospođe Marice s domaćim vučenim tijestom i konkretnim komadima kruške i jabuke. Iako sam rekla da ću samo griz, pojela sam je cijelu bez imalo grižnje savjesti.
Na kraju ovog ručka, uz lagani gemišt, mogli smo samo zaključiti da se vraćamo brzo, a ne moramo razmišljati niti gdje smo za sljedeće Valentinovo.
