Zahvaljujući svjetskim istraživačima, pomorcima, znanstvenicima i kozmopolitima, a djelomice i suvremenim tehnologijama koje su srušile i najmanju interkulturalnu barijeru, danas nam na raspolaganju stoji široka lepeza začina od kojih svaki priča svoju vizualno, olfaktorno i aromom oplemenjenu priču.
Bilo snažne ili blaže, bilo gorke ili pak nešto neutralnije arome, začini dolaze (i upotrebljavaju se) u različitim oblicima - kao listovi, kora, gomolj, pupoljak, korijen, cvijet ili sjemenka. Ono čime u prvi trenutak zavodljivo privuku jesu njihove živopisne boje i arome; međutim tisućljetna uporaba širom svijeta pokazala (a u posljednje vrijeme i znanstveno dokazala) je kako iza tog šarma stoji niz zdravstvenih blagodati.
U knjizi Jacka Turner pod nazivom “Začini - povijest jednog iskušenja” prikazana je živopisna povijest začina u razdoblju od antike do renesanse, kada se ono što danas držimo običnim dodatkom prehrani mjerilo zlatom i krvlju.
Začini su davali pitkost kiselim srednjovjekovnim vinima, prikrivali zaudaranje mrtvaca i služili kao afrodizijaci za prvu bračnu noć. Bili su neophodni u kuhanju, medicini, bogoslužju i umijeću ljubavi, vjerovalo se da imaju čarobne moći, a bili su tako dragocjeni da su se često držali pod ključem. Nekima su začini predstavljali raj, drugima put u propast, bili su jaki simboli bogatstva i moći, a želja za njihovim posjedovanjem gonila je istraživače na put oko svijeta – i na divljaštvo.
Kroz stoljeća, začinima su se pripisivala brojna ljekovita svojstva, vrlo često i afrodizijačka, a smatralo se i da pomažu pri gubitku suvišnih kilograma. Primjerice, glasoviti engleski herbalist Culpepper propisivao je đumbir pacijentima koji su imali poteškoće u bračnom krevetu. Nakon što je vanilija otkrivena u Meksiku i potom pristigla u Europu, jedan njemački liječnik proveo je višegodišnju studiju kojom je došao do zaključka da vanilija liječi impotenciju u muškaraca.
Oko začina su se vodili i ratovi, a najpoznatiji su oni 1500-tih godina između Portugalaca i Nizozemaca i potom između Nizozemaca i Engleza. Tada je među najcjenjenijima bio upravo muškatni oraščić i to ne zbog toga što je kraljica poželjela novi desert nego zbog vjerovanja da je muškatni oraščić lijek za kugu koja je pokosila više od 35 000 ljudi u Londonu 1603. godine.
