Vlasnik restorana i glava obitelji Marijo Marunica krenuo je s Konobom Cesarica 2003., u Trnovčici, kada je to bio jedan od prvih pravih restorana u Dubravi. Iako je jači naglasak bio na ribi, tržište je još uvijek tražilo meso te se tada krenulo s uhodavanjem priče o finoj teletini. Na valu dobre gastronomske ideje, 2008. uz Cesaricu su otvorili i restoran Klub Maksimir.
U tim trenucima puno investiraju, ali dolaskom ekonomske krize odlasci u restorane bivaju sve rjeđi pa se obitelj Marunica odlučuje na radikalnije rezove i povratak jednostavnijem poslovanju. Zatvaraju Cesaricu, a pred mjesec dana i Maksimir jer im se ukazala prilika za lokaciju puno bliže centru metropole. I tako se u siječnju krenulo u novu avanturu nazvanu – Marun.
Ovaj restoran u Radničkoj 80 (Zagreb Tower) dobio je ime po obiteljskom nadimku, a najviše aduta bacaju na svoju staru klijentelu koja već godinama kao zaštitni znak i Cesarice i Maksimira pamti Marija u obilasku svojih prijatelja i gostiju u laganom hodu kroz restoran. I tako je sve prebačeno ovdje, stvari se još uhodavaju, rješavaju se početničke greške, što je i razumljivo jer se kapacitet povećao sa sedamdesetak na 150 mjesta, no ne sumnjamo kako će se sve brzo riješiti.
Nekada su kuhali svi, čak je i baka pomagala, a i susjede spremale pite kad bi zagustilo, a danas se u ovome modernom, prozračnom zdanju jelovnik bazira na tradicionalnoj hrvatskoj kuhinji s naglaskom na Dalmaciju, jela ispod peke, plate i pet jela od ribe koja su na meniju, logično, petkom.
Kako je Marun smješten u Zagreb Toweru, dakle u poslovnoj zgradi, dnevna karta ima 5-6 gableca, cijene idu od 32-75 kuna (tuna, patka, pašticada), a restoran je lagano odijeljen na dva dijela, donji za dnevni meni, i gornji a la carte. A to je upravo ono o čemu vam želimo pričati, jer specijalitet broj jedan je svakako - vrhunska teletina.
Iako ima više kuhara, jer pogon je stvarno velik, Domagoj Marunica nam je izdvojio chefa Hrvoja Dadića, koji je već 7 godina u firmi. „Smisao Maruna je da se gost opusti, uživa i dobro najede kvalitetne hrane. Nema prevelikih perverzija na tanjuru, niti pretjerivanja s brojem namirnica. Ovdje se jede jednostavno, ukusno i dobro. Želimo najesti ljude, bez kerefeka. Ne teži se mondenom mjestu, nego mjestu gdje ljudi imaju povjerenja i žele uživati u malo opuštenijoj atmosferi.“, rekao nam je vlasnikov sin zbog čijeg se hobija dodatno isplati doći u radničku. Domagoj, naime, uz to što uskače pri svim poslovima u restoranu, ima craft pivovaru Houblon, čija se piva toče u samom restoranu!
Houblon Blonde, Ale i buduća IPA, kuhaju u šaržama 2x400 litara, tako da mjesečno naprave 2-4.000 litara. Očekuje se porast jer su ušli u restoran i kafić preko puta, koji se tek treba otvoriti. Vinska karta ima oko dvadeset etiketa, od čega kao vino kuće ističu dubrovačku malvasiju i merlot najjužnije hrvatske vinarije Damarius.
U Marunu nećete jesti jeftino, ali nećete ni dobiti jeftine namirnice. To se vidi već kod juha (rajčica, vrganji, goveđa), koje drže cijenu, ali ćete ih upamtiti po kvaliteti. Što se predjela tiče, najviše pažnje pridano je pršutima jer je gazda iz Sinja, a kobasice i slanina se na sušenje daju - rođaku.
Što se ribljeg dijela tiče, postoji dogovor s ribarima - kad ima svježeg, to se nudi. Jelovnik je tu samo forme radi, ali sve se bazira na sezoni, odnosno - danu. A vjerni su gosti ovdje jednostavno navikli slušati preporuku i naručiti što im se veli. Restoran na povjerenje.
No, vratimo se najpopularnijem, teletini a la peka. Mekana, ukusna, obilata porcija, servirana onako zdravo seljački, s puno „toča“ i sjajnih tvrdih krumpira. Izvrsno jelo, saftno, slano, pršti okusima, teletina meka poput bakine duše kad pojedete sve s tanjura. Pojeli smo sve s tanjura...
A onda je došla na stol ta mala ružičasta sjekirica, teleći kotlet s kosti, specijalnog reza „French chop“, čisti play of the day. Predivan miris jednostavnog, iskonskog piknika, bez suvišnih pacova, umaka, pjenica. Roštilj kakav je bio nekad, ali tako mekog i miomirisnog mesa da smo ostali paf. Miris i okus roštilja na drveni ugljen, samo je falio prijenos nekog nogometa s radija Dinamo : Čelik, ili Hajduk Velež... Čudo. Za French chop ćete izdvojiti 170 kuna s prilogom, za porciju peke 65, a pašticadu 75 kuna. Za pašticadu nemam riječi, jer nakon sjekirice više nisam disao kao čovjek...
Deserte u Marunu rade sami, cheesecake, čokoladnu tortu, semifreddo, sezonski frape od jagode... Uglavnom, kompletno iz vlastitog pogona.
Za kraj, ponavljam da svakako trebate probati presedan u domaćoj gastronomiji, kućno restoransko pivo (sjajni zagrebački Medvedgrad i Mlinarica su ipak pub, odnosno bistro), prekrasan, nježan Houblon blonde ale, koji poput nevidljivog citrusno gorkastog plašta obavija najfiniju teletinu. Vrijeme je da se prepustite ovom više nego zanimljivom mjestu. Restoran Marun vas čeka...
