Čovječanstvo uživa u okusu bakalara od davnina. Osim što se konzumirao svjež, tijekom vremena razvijane su metode konzerviranja poput soljenja, dimljenja i sušenja, kako bi se lakše očuvao kroz dulje vremensko razdoblje i transportirao u udaljenije krajeve.
Bakalar je bila jedna od komercijalno najznačajnijih riba tijekom Srednjeg vijeka u Europi. Usoljeni i sušeni bakalar još uvijek je vrlo popularna namirnica u mnogim zemljama, a posebno u Norveškoj, Portugalu i Brazilu. Tri su vrste bakalara: atlantski bakalar (Gadus morhua), pacifički (Gadus macrocephalus) i grendlandski (Gadus ogac). Obično je najcjenjeniji bakalar koji doazi iz Norveške i nosi oznaku Ragno. Općenito, što je riblja deblja, to je „mesnatija“ nakon rehidracije.
U našim krajevima obično ga povezujemo s Badnjakom, a običaj blagovanja bakalara posebno se njeguje u Dalmaciji. Priprema bakalara višednevni je ritual, budući da ga prije kuhanja valja omekšati umakanjem u vodu. Prvo se dobro potuče drvenim batom, a zatim se moči u vodi 2-3 dana, a voda se mijenja nekoliko puta dnevno. Bakalar se kuha u hladnoj, posoljenoj vodi, a nakon što se skuha, odvoji se od kostiju i kože. Daljnja priprema ovisi o tradiciji i preferencijama kušača, a najčešće se priprema „na bijelo“, „na crveno“, kao složenac ili pašteta.
Prijedlozi za tradicionalnu ili nešto maštovitiju pripremu bakalara:
Božićni bakalar
Bakalar na bijelo
Brujet od bakalara
Krema od sušenog bakalara
Smotuljci od bakalara
Pašteta od bakalara
Pečeni bakalar s rajčicama i sirom
Zapečeni bakalar
Varivo od bakalara
Složenac od bakalara s komoračem
Bakalar i zeleni njoki s ravigota umakom
